Stručnjaci već godinama upozoravaju na pogoršanje mentalnog zdravlja djece i adolescenata. Broj dijagnoza anksioznosti, depresije i poremećaja pažnje raste u mnogim zapadnim zemljama, a rasprave o uzrocima najčešće se vode oko pametnih telefona, društvenih mreža i sve veće izloženosti ekranima. No, pojedini stručnjaci smatraju da se dio odgovora možda krije i u promjenama koje su se tokom posljednjih decenija dogodile unutar samih porodica.
Porodični psiholog Paul Sunseri u tekstu objavljenom na portalu Psychology Today upozorava da se moderna zapadna društva možda sve više udaljavaju od obrazaza odgoja koji su hiljadama godina pomagali djeci da razviju otpornost, emocionalnu stabilnost i saradljivost. Kao jedan od najpoznatijih zagovornika teorije o utjecaju tehnologije na mentalno zdravlje djece navodi se socijalni psiholog Jonathan Haidt, koji je 2024. godine ustvrdio da su pametni telefoni i društvene mreže ozbiljno narušili dobrobit djece i mladih. No, Sunseri smatra da postoji još jedan važan faktor kojem se posvećuje premalo pažnje.
Tradicionalni odgojni obrasci
Psiholog se pritom poziva na knjigu "Lovi, sakupljaj, odgajaj" (Hunt, Gather, Parent) novinarke Michaeleen Doucleff, koja je proučavala odgojne obrasce među porodicama Maya, Inuita i Hadzabe naroda te ih upoređivala s modernim zapadnim načinima odgoja. Prema njenim zapažanjima, tradicionalne zajednice djecu od najranije dobi uključuju u svakodnevni život porodice. Djeca odrastaju okružena širom mrežom članova porodice, od njih se očekuje doprinos domaćinstvu, a odrasli ih uglavnom vode smireno i autoritativno, bez stalnih rasprava, pregovaranja i verbalnih ispravljanja.
Umjesto da se porodični život organizuje oko djetetovih želja i osjećaja, djeca se postepeno uključuju u zajedničke obaveze i svakodnevne rutine. Sličan zaključak iznijeli su i istraživači Nikhil Chaudhary i Annie Swanepoel, koji su 2023. godine sugerisali da obrasci skrbi slični onima u lovačko-sakupljačkim zajednicama vjerovatno štite mentalno zdravlje djece te da odstupanje od tih obrazaca može povećati ranjivost. Prema Sunseriju, ove teorije upućuju na to da kultura i porodično okruženje možda imaju znatno veći utjecaj na emocionalnu dobrobit djece nego što se danas često priznaje.
Kontrola dječijih ispada
Kao primjer autor navodi način na koji se mnoge autohtone zajednice nose s dječijim ispadima bijesa. Istraživanja i klinička praksa pokazuju da djeca, bez obzira na to jesu li neurotipična ili neurodivergentna, često loše reaguju kada se odrasli pretjerano uključuju tokom ispada. Neki roditelji tada objašnjavaju, nagovaraju, kritikuju ili pokušavaju urazumiti dijete, dok drugi slijede savjete s društvenih mreža i nastoje ga smiriti takozvanom koregulacijom. No, pažnja ponekad može dodatno pojačati uzbuđenost umjesto da je smanji.
Michaeleen Doucleff opisuje kako su roditelji Inuita tokom dječijih ispada iznimno smireni i emocionalno suzdržani. Kada dijete plače, udara ili se neprimjereno ponaša, oni uglavnom ne kreću u duga objašnjavanja niti pokušavaju hitno riješiti situaciju razgovorom. Ostaju mirni i čekaju da ispad prođe. Sunseri ističe kako takav pristup u velikoj mjeri odgovara metodama koje roditeljima preporučuju i savremeni tretmani utemeljeni na naučnim dokazima.
Autor također upozorava da se današnjim roditeljima sve češće poručuje kako svaki trenutak emocionalne nestabilnosti zahtijeva razgovor i analizu osjećaja. U mnogim tradicionalnim zajednicama teret odgoja pritom nije na jednoj ili dvije osobe. U njemu učestvuju bake, djedovi, tetke, ujaci, braća, sestre i drugi odrasli članovi zajednice. Takva podrška roditeljima olakšava da ostanu smireni jer ne odgajaju djecu u stanju hronične iscrpljenosti.
Druga velika razlika koju Doucleff ističe odnosi se na očekivanja od djece. Primjerice, u porodicama Maya djeca se odmalena uključuju u kućne poslove. Saradljivost se ne postiže nagradama, tablicama obaveza, prijetnjama ili stalnim podsjećanjem, već kroz prirodno učestvovanje u svakodnevnim zadacima čim dijete postane dovoljno veliko da ih može obavljati. Nasuprot tome, moderne porodice često troše velike količine vremena i energije na zabavljanje djece, zaštitu od frustracija i dugotrajna pregovaranja oko svakodnevnih obaveza.
Doucleff također smatra da djeca u tradicionalnim kulturama imaju više stvarne autonomije. Omogućeno im je posmatranje, istraživanje i postepeno preuzimanje važnih uloga unutar porodice, dok istovremeno ostaju povezana sa širom zajednicom. Takva autonomija potiče razvoj kompetencija i samopouzdanja, dok pretjerano uključivanje odraslih i stalno upravljanje dječijim ponašanjem može imati suprotan učinak.
Kada se problemi nagomilaju, roditelji često traže stručnu pomoć. S vremenom dijete može dobiti jednu ili više dijagnoza, poput ADHD-a, anksioznog poremećaja, opozicijskog prkosnog poremećaja ili drugih teškoća. Sunseri pritom postavlja pitanje jesu li neka ponašanja koja danas nazivamo psihopatologijom zapravo predvidljiva reakcija osjetljivije djece na način života i odgoja u 21. vijeku.
Prema njegovom mišljenju, rad Michaeleen Doucleff jasno pokazuje da bi se mnoga ponašanja koja se danas smatraju poremećajima mogla razvijati drukčije da djeca odrastaju u tradicionalnijem okruženju. Istovremeno naglašava da to ne znači kako savremena porodična struktura objašnjava sve probleme mentalnog zdravlja kod djece, ali smatra da kultura i organizacija porodičnog života imaju veću ulogu nego što se često priznaje.
Autor ističe da niko ne zagovara povratak načinu života lovaca-sakupljača niti idealiziranje prošlosti. Poruka je mnogo jednostavnija: djeca napreduju kada odrastaju okružena smirenim odraslima, kada su uključena u smislen porodični život, kada se od njih očekuje doprinos zajednici te kada ih se vodi dosljednim i brižnim autoritetom umjesto stalnim upravljanjem njihovim emocijama.
Sunseri također naglašava da dijagnoze mentalnih poremećaja mogu biti opravdane i korisne. Kao primjer navodi ADHD, za koji kaže da je stvaran poremećaj, ali upozorava da je u SAD-u dijagnozu ADHD-a dobio gotovo svaki peti adolescent. Zbog toga smatra da bi se trebalo više propitivati kakvo okruženje djeca imaju oko sebe, umjesto da se sva pažnja usmjerava isključivo na ono što se događa unutar njih samih.
Na kraju zaključuje kako je nepravedno svu odgovornost prebacivati na djecu. Prema njegovom mišljenju, mnoga djeca nisu "pokvarena" niti "slomljena", već reaguju upravo onako kako bi se moglo očekivati u porodicama koje su izolovane, preopterećene, nepovezane i oslanjaju se na odgojne savjete koji im ne pomažu.
Izvor: Dnevno.hr
