PROFESOR TOMISLAV TADIĆ ZA 'SB': Nakon posljednjih glasova - Evropa poslije Jürgena Habermasa i Bernharda Waldenfelsa
Sociolog Tomislav Tadić, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u autorskom tekstu za „Slobodnu Bosnu“ osvrnuo se na odlazak dvojice velikana, Jürgena Habermasa i Bernharda Waldenfelsa, kazavši kako je i sam oblikovan filozofijama ljudi koji su otišli u samo mjesec dana.
Piše: prof.dr. TOMISLAV TADIĆ
Postoje smrti koje dolaze kao privatni događaji, tiho i bez velikog simboličkog odjeka. A postoje i one druge - smrti koje djeluju kao historijski rez. Danas, kada su umrli i Waldenfels i Habermas, Evropa ostaje bez dvojice posljednjih velikih svjedoka dvadesetog stoljeća. Njihov odlazak nije samo biološka činjenica nego simbolički događaj: promjena horizonta, slutnja da odlazi generacija koja je filozofiju živjela kao moralnu obavezu, a ne kao akademsku profesiju.
Bernhard Waldenfels
Habermas i Waldenfels ne pripadaju istoj filozofskoj struji, ali pripadaju istoj epohi: epohi u kojoj se filozofija nije mogla misliti bez odgovornosti prema historiji. Habermas, posljednji veliki predstavnik kritičke teorije Frankfurtske škole, cijeli je život proveo braneći ideju javnog uma - onu staromodnu, prosvjetiteljsku pretpostavku da ljudi mogu razgovarati, argumentirati i postići razumijevanje bez nasilja. Waldenfels, nasljednik Edmunda Husserla i Mauricea Merleau-Pontyja, mislio je pak o onome što izmiče razumijevanju: o drugosti, o odgovoru koji dolazi izvan našeg poretka smisla.
Ako Habermas predstavlja vjeru u komunikaciju, Waldenfels predstavlja svijest o njenim granicama. Habermasova smrt zatvara jedno poglavlje evropske modernosti. Njegova filozofija nije bila samo teorija; bila je pokušaj spašavanja Evrope od nje same. Rođen 1929, odrastao u sjeni Drugog svjetskog rata, Habermas je pripadao generaciji koja je znala šta znači civilizacijski slom. Otuda njegova opsesija procedurama, argumentacijom, institucijama: sve su to bile brane protiv povratka barbarstva.
U tom okviru treba razumjeti njegovu teoriju komunikativnog djelovanja: razlikovanje između instrumentalne racionalnosti, koja upravlja sistemima moći i ekonomije, i komunikativne racionalnosti, koja počiva na uzajamnom priznavanju govornika. Njegov normativni ideal - ideal “neiskrivljene komunikacije” - nikada nije bio empirijska činjenica nego regulativna ideja, gotovo kantovska, usmjerena protiv cinizma kasne modernosti. U Strukturalnoj transformaciji javne sfere Habermas je pokazao kako je buržoaska javnost nekoć bila prostor argumentacije, a u kasnijim radovima upozoravao je na kolonizaciju životnog svijeta od strane sistema - dijagnozu koja danas, u doba digitalnih platformi i ekonomije pažnje, zvuči gotovo proročanski.
Jürgen Habermas
Njegovi kasni radovi o religiji i postsekularnom društvu dodatno su proširili njegov projekt: Habermas nije tražio povratak religije, nego njen prijevod u jezik javnog uma. Ta “postsekularna svijest” bila je pokušaj da se očuva pluralizam bez relativizma - zadatak koji ostaje nedovršen.
Waldenfels, s druge strane, nikada nije dijelio tu prosvjetiteljsku sigurnost. Njegova fenomenologija stranog - razvijana u djelima poput Topografije stranog - polazi od pretpostavke da iskustvo nije zatvoren poredak nego otvoreno polje odgovaranja. Strano nas pogađa prije nego što ga možemo razumjeti; odgovor dolazi prije pitanja. U tom smislu Waldenfels radikalizira fenomenologiju: smisao nije nešto što konstituiramo nego nešto na što odgovaramo - on je reaktivan.
Njegova koncepcija “odgovorne racionalnosti” pomjera fokus s univerzalnih normi na singularne situacije. Dok je Habermas tražio uvjete mogućnosti razumijevanja, Waldenfels je istraživao strukture nesporazuma. Njegova analiza tijela, afekta i patnje vraća filozofiju iskustvu koje izmiče normativnoj artikulaciji - iskustvu ranjivosti koje ne može biti prevedeno bez ostatka.
U svijetu obilježenom migracijama, granicama i traumama, Waldenfelsova misao djeluje sve aktualnije - također, proročanski. Ona nas podsjeća da političko ne počinje s konsenzusom nego s prekidom, s upadom stranog koji zahtijeva odgovor.
Njihova smrt ne znači samo biološki kraj dvaju mislilaca; označava simbolički kraj jedne generacije koja je vjerovala da filozofija ima javnu funkciju. Danas, kada se filozofija često povlači u akademske niše ili pretvara u retorički ornament, Habermas i Waldenfels djeluju kao relikti jednog ozbiljnijeg vremena.
Možda je upravo to ono što nas danas najviše pogađa: ne odlaze samo oni, nego odlazi i jedan stil mišljenja. Stil koji je bio spor, argumentiran, strpljiv; stil koji nije pristajao na brze odgovore ni na intelektualni spektakl.
U tom smislu, njihova smrt je već komemoracija - komemoracija ideje Evrope koja je vjerovala u razum i u susret s drugim. Ostaju njihovi tekstovi, naravno. Ali tekstovi nikada nisu dovoljni. Filozofija je uvijek bila i prisustvo, glas, držanje u javnom prostoru.
Tu stojimo pred pitanje šta im, dakle, duguju nove generacije? Šta dugujemo svi mi? Jürgenu Habermasu i Bernhardu Waldenfelsu dugujemo odgovornost. Ne dugujemo im ortodoksiju, nego nastavak napora mišljenja pod izmijenjenim historijskim uslovima. Ako bi se taj dug morao sabrati, mogao bi se izraziti kroz nekoliko temeljnih obaveza.
Prvo: dug javnog uma. Habermasov najveći zahtjev nije bio teorijski nego etički - braniti prostor argumentacije od erozije moći, tržišta i afekta. Danas to znači misliti komunikaciju unutar digitalnih platformi, populističkih režima i fragmentiranih javnosti ne nostalgično, nego normativno: kao trajnu borbu za uvjete razumljivosti, odgovornosti i reciprociteta.
Drugo: dug prema drugome. Waldenfelsova fenomenologija stranog podsjeća da svaka racionalnost počinje ranjivošću pred onim što dolazi izvana. Dug koji ostaje jeste etika odgovaranja: spremnost da se sluša prije nego što se prosuđuje i osuđuje, da se prizna ono što se ne može potpuno prevesti u vlastite kategorije.
Treće: dug sporosti. Obojica su pripadala vremenu sporog mišljenja. Njihova ostavština obavezuje na otpor ubrzanju - otpor tzv. tahografskom mišljenju (Odo Marqard) - koje filozofiju pretvara u komentar - na povratak strpljenju, tekstu, argumentu i tišini.
Četvrto: dug kritike bez cinizma. Habermas nas je naučio da se modernost može kritizirati iznutra, bez napuštanja njenih normativnih resursa; Waldenfels da kritika mora ostati otvorena za ono što izmiče svakom sistemu. Ono što ostaje jeste zadatak kritike koja ne može da klizne u ironiju i rezignaciju.
I napokon: dug prisutnosti. Filozofija za njih nije bila samo tekst nego držanje u javnosti. Ono što im dugujemo nije komemoracija, nego nastavak - misliti dalje nego što su oni mislili, ali bez zaborava da su nas naučili kako misliti zajedno i kako misliti s drugima. U tom smislu, njihov odlazak nije kraj, nego obaveza. Nema sumnje da ćemo se uskoro pitati: šta savremenost znači pred Waldenfelsom i Habermasom - pred prazninom jednog svijeta koga više nema.
