Piše: prof dr. Tomislav TADIĆ (Za Slobodnu Bosnu)
Postoje filozofi koji ostavljaju velike škole i brojne sljedbenike, a postoje i oni čije ideje nastavljaju živjeti čekajući trenutak kada će ih nove generacije ponovno otkriti. Ivan Focht pripada upravo ovoj drugoj skupini. Njegova filozofija umjetnosti nije bila pomodna niti je težila akademskom ili javnom spektaklu. Ona je nastajala iz uvjerenja da umjetnost predstavlja jedno od rijetkih mjesta na kojima čovjek još uvijek može susresti vlastitu slobodu - susresti sabiranje vlastitog bića. Ivan Focht bio je istinski mislilac slobode shvaćene kao temeljne ljudske orijentacije.
Danas, kada se vrijednost umjetničkog djela često mjeri brojem pregleda, tržišnom cijenom ili algoritamskom vidljivošću, Fochtovo razmišljanje zvuči gotovo subverzivno. Za njega umjetnost nije roba niti puka zabava. Ona je način spoznaje svijeta koji se ne može zamijeniti ni naukom ni politikom. Umjetničko djelo posjeduje vlastitu istinu, vlastiti način govora o čovjeku i stvarnosti, koji nije moguće svesti na racionalne formule ili društvenu funkcionalnost.
Focht je pripadao filozofskoj tradiciji koja ozbiljno shvata Hegela, Marxa i modernu dijalektiku, ali nikada nije dopuštao da umjetničko djelo postane tek ilustracija neke ideologije. Umjetnost ima vlastitu logiku i vlastitu autonomiju. Ona ne služi filozofiji: naprotiv, filozofija mora naučiti slušati ono što umjetničko djelo govori. Upravo u toj otvorenosti prema umjetničkom iskustvu nalazi se jedna od najvećih vrijednosti njegove estetike.
Fochtova estetika može se razumjeti i kroz misao Friedricha Schlegela da je „kritika temeljna situacija čovjeka u svijetu“. Kod Schlegela kritika nije puko ocjenjivanje umjetničkih djela, nego trajna svijest da čovjek nikada ne prebiva u dovršenom svijetu značenja. Kritički odnos prema stvarnosti predstavlja način ljudskog postojanja - neprestano preispitivanje granica vlastitog iskustva i mogućnost da se kroz umjetnost otvore novi horizonti slobode. U tom smislu Focht nastavlja upravo ovu romantičarsku intuiciju: umjetnost nije potvrda postojećeg poretka nego prostor u kojem čovjek razvija sposobnost kritičkog mišljenja, oslobađajući se dogme, ideologije i svakog zatvorenog sistema. Na ovom tragu, nešto kasnije, Kasim Prohić će pisati o “figurama otvorenog značenja” utirući put inenzivnom razvoju fenomenologije i njene primjene u estetici u tadašnjoj Jugoslaviji.
U njegovim promišljanjima moguće je prepoznati i plodonosan dijalog između Novalisove romantičke vizije umjetnosti i Hegelovog razumijevanja duha. Novalis je smatrao da umjetnost ponovno začarava svijet, vraćajući svakodnevici dubinu koju racionalistički pogled često zanemaruje. Hegel je, s druge strane, umjetnost razumijevao kao jedan od povijesnih oblika u kojima se apsolutni duh očituje i postaje svjestan samoga sebe. Focht ne bira između ove dvije tradicije, nego ih kreativno povezuje. Romantička osjetljivost prema jedinstvenosti estetskog iskustva kod njega se susreće s dijalektičkom sviješću da umjetničko djelo nikada nije izdvojeno iz historije, kulture i društvenih odnosa. Upravo zato njegova estetika ostaje otvorena i prema subjektivnoj dubini umjetničkog doživljaja i prema objektivnim kulturnim procesima koji umjetnosti daju historijsko značenje.
Posebno je zanimljiv njegov odnos prema muzici. Malo je filozofa na ovim prostorima koji su muziku promišljali s takvom preciznošću i filozofskim senzibilitetom. Focht je smatrao da upravo muzika najjasnije pokazuje kako estetsko iskustvo nije moguće svesti na pojmove. Melodija, ritam i harmonija ne prenose značenje na isti način kao jezik, ali upravo zbog toga mogu doprijeti do onih slojeva ljudskog iskustva koji ostaju nedostupni racionalnom objašnjenju. Muzika ne argumentira - ona istovremeno sažima i otvara prostor iskustva. U tom se prostoru čovjek susreće s vlastitim emocijama, slobodom i mogućnošću da svijet doživi drukčije nego što mu ga predstavljaju svakodnevne društvene strukture i prilike.
