U svim džamijama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini danas je održana hutba povodom obilježavanja 34. godišnjice najtežih zločina s elementima genocida počinjenih nad Bošnjacima na području Prijedora, Kozarca i doline Sane.
Hutbu u Gradskoj džamiji u Bihaću kazivao je predsjednik Organizaicionog odbora za obilježavanje ove godišnjice, muftija bihaćki, hafiz Mehmed-ef. Kudić,
U hutbi je naglašeno da sjećanje na žrtve nije samo historijska obaveza, već i moralna odgovornost, uz poruku da su zločini iz 1992. godine bili rezultat sistematskog procesa dehumanizacije, progona i nasilja, kojem su prethodili mržnja, oholost i uskraćivanje temeljnih ljudskih prava.
Kao primjer istaknuto je kur'ansko kazivanje o poslaniku Šuajbu, a.s.. Njega i vjernike oko njega narod je pokušao silom i prijetnjama natjerati da se odreknu svojih uvjerenja ili napuste svoj zavičaj. Istaknuto je da Kur'an kroz ovo kazivanje upozorava kako zločin nikada ne nastaje iznenada, nego mu prethode procesi negiranja dostojanstva čovjeka, oduzimanja prava i stvaranja društvene klime u kojoj nasilje postaje prihvatljivo. Zbog toga je, naglašeno je, važno prepoznati i odbaciti svaki oblik mržnje, diskriminacije i propagande koji mogu voditi novim nepravdama.
U hutbi je također istaknuto da islam počiva na slobodi izbora i dostojanstvu svakog čovjeka te da musliman ostaje dosljedan svojim principima, ali nikada ne opravdava prisilu, progon ili nasilje prema drugima. Vjernici su pozvani da čuvaju istinu i moralnu uspravnost, posebno u vremenima kada se od ljudi traži da šute, zaborave ili prihvate neistinu kao cijenu prividnog mira.
Na kraju hutbe upućen je poziv da se 20. jula, na 34. godišnjicu zločina u Prijedoru, prisustvuje kolektivnoj dženazi za pet identificiranih žrtava i pruži podrška njihovim porodicama. Navedeno je da je na području Prijedora ubijeno 3.176 Bošnjaka i drugih nesrpskih civila, uz poruku da čuvanje sjećanja na žrtve predstavlja trajnu obavezu zajednice i doprinos očuvanju istine, pravde i dostojanstva.
Sadržaj hutbe prenosimo u cijelosti:
Hvala Allahu, Koji nas je na Pravi put izveo, jer mi ne bismo bili na Pravome putu da nas On nije uputio i neka je salavat i selam na Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., donosioca radosne vijesti, onoga koji opominje i upućuje da se u Allaha i Poslanika Njegovog vjeruje.
Draga braćo i poštovane sestre!
Nakon što smo prije nekoliko dana obilježili 31. godišnjicu genocida nad Bošnjacima i klanjali šehidsku dženazu u Srebrenici, naše misli usmjeravamo prema još jednom velikom stradanju našeg naroda. Navršavaju se trideset i četiri godine od zločina s obilježjima genocida počinjenih početkom ljeta 1992. godine u Prijedoru, Kozarcu i drugim gradovima doline rijeke Sane. Tada su izvršena planska ubistva, odvođenja u logore, silovanja i progoni hiljade nevinih civila. Nakon što su bili prisiljeni nositi bijele trake i istaknuti bijele čaršafe na svojim domovima, mnogi su završili u masovnim grobnica. Oni koji nisu ubijeni prošli su kroz logore smrti, među kojima je posebno ostao upamćen zloglasni logor Trnopolje.
U životu svakog čovjeka, ali i svakog naroda, postoje trenuci kada se ispituje iskrenost vjere, čvrstina uvjerenja i spremnost da se ostane na putu istine onda kada taj put postane težak. Kroz historiju muslimani su često bili izloženi pritiscima, prijetnjama i pokušajima da se odreknu svojih uvjerenja, svoje vjere i svoje zemlje.
Kur'an nam donosi kazivanja o drevnim narodima ne samo kao priče o prošlosti, nego kao pouke za sva vremena i narode. Jedno od takvih kazivanja jeste kazivanje o poslaniku Šuajbu, a.s., koji je svoj narod pozivao pravednosti i pokoravanju Jednom Bogu. Međutim, oni koji su imali moć nisu prihvatili njegov poziv. Kada nisu mogli pobijediti istinu argumentima, pokušali su je ugušiti prijetnjom, prisilom i progonom.
Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati." - "Zar i protiv naše volje? - reče on. (El-E'araf, 88)
U ovom kur'anskom opisu prepoznajemo obrazac po kojem su svi zločinci isti, kako u vremenu Šuajba, a.s., tako i u našem vremenu. Kada nisu u stanju argumentima opravdati svoja nastojanja, oni posežu za silom. Njihova prva karakteristika jeste oholost, koja ih navodi da drugima uskrate vjeru, slobodu i život. Zbog toga ne pokušavaju postići dogovor, već Šuajbu i njegovim sljedbenicima postavljaju ultimatum: ili ćete prihvatiti ono što mi želimo ili ćete biti protjerani.
Ovaj kur'anski primjer sličan je onome što su doživjeli mnogi Allahovi poslanici, a kasnije i mnogi narodi. Sve počinje oduzimanjem prava, nastavlja se progonom, a završava zločinom. Ovaj ajet nam govori da zločin ne nastaje iznenada. Na prvom mjestu dolaze oholost, mržnja i dehumanizacija, a zatim oduzimanje prava da neko može i smije živjeti na određenom prostoru.
Odgovor Šuajba, a.s, sadržan u kur'anskim riječima: Zar i protiv naše volje? potvrđuje da je vjera stvar slobodnog izbora i uvjerenja, a ne prisile. Islam ne prihvata nametanje vjerovanja niti opravdava progon ljudi zbog njihove vjerske ili druge pripadnosti. Zato možemo reći da je jedna od odlika muslimana da ostaje čvrst u svojim principima, ali istovremeno poštuje dostojanstvo svakog čovjeka.
U Kur'anu se često ističe da je sve jasno objašnjeno i da za životne izazove postoje kur'anske smjernice i rješenja. Mnogi ajeti ukazuju na osobine različitih skupina ljudi i jasno opisuju njihove postupke, kako bi oni koji ispravno razumiju kur'anske poruke mogli prepoznati istinu i razlikovati je od zablude. Što smo bolje upoznati sa sadržajem Kur'ana i njegovim cjelinama, to ćemo biti svjesniji stvarnosti oko sebe te sposobniji da pravovremeno i ispravno odgovorimo na iskušenja i izazove s kojima se suočavamo.
Odgovor na prijetnje progonom pokazuje nam veličinu imana i snagu ljudi koji su svoju vezu s Allahom, dž.š., stavili iznad svega prolaznog.
"Ako bismo zabludu vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!" (El-E'araf, 89)
Iz ovoga zaključujemo da je iman najveća Allahova blagodat koja je podarena čovjeku te da iskušenja, izazovi i borba za očuvanje vjere i vrijednosti neće prestati. Svijest da naš Gospodar Svojim znanjem obuhvata sve usmjerava nas da se istinski oslonimo samo na Njega. Konačna presuda pripada Uzvišenom Allahu, a Njegova pravda nikada ne izostaje.
Kazivanje o Šuajbu, a.s, inspiracija je muslimanima u njihovom trajnom nastojanju da vrijednosti vjere i dobra dominiraju nad nepravdom i nasiljem. To je kazivanje o stalnoj borbi između istine i laži, između onih koji žele živjeti po Allahovim uputama i onih koji pokušavaju istinu potisnuti silom, prijetnjom ili obmanom.
Kada su nasilnici iz Šuajbovog, a.s., naroda pred njega i njegove sljedbenike stavili izbor da prihvate njihov put ili da budu protjerani, oni tim činom nisu tražili samo promjenu riječi na jeziku. Oni su tražili od vjernika da napuste ono što im je Allah podario kao najveću blagodat. Zato je njihov odgovor bio jasan: "Ako bismo zabludu vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli...“
Ovaj ajet nas uči da se istina ne čuva samo onda kada je lahko govoriti je, nego upravo onda kada dođu pritisci, kada se od čovjeka traži da šuti, da zaboravi ili da prihvati laž kao cijenu mira. Jer, nepravda i zlo nikada ne podrazumijevaju samo fizičko nasilje. To je proces koji često započinje riječima kojima se ljudi dijele, te postupcima kojima se čovjeku nastoji oduzeti njegovo dostojanstvo. Prije nego što dođe nasilje nad tijelima, često dolazi nasilje nad istinom – pokušaj da se žrtva prikaže kao krivac, a zločin opravda lažnim objašnjenjima.
Božiji poslanik Muhamed, a.s., bodrio je svoje sljedbenike i na tu vrstu borbe i nastojanja da uvijek budemo na strani istine i dobra, bez obzira na zlo koje nas okružuje. Od Huzejfe, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:
„Ne budite ljudi bez vlastitog stava, pa da govorite: 'Ako ljudi čine dobro, i mi ćemo činiti dobro, a ako čine nepravdu, i mi ćemo činiti nepravdu.' Odgojite svoje duše tako da činite dobro kada drugi čine dobro, a kada drugi čine nepravdu, vi nemojte biti nepravedni.“
Ovaj hadis nosi jasnu poruku: ne smijemo biti od onih koji se povode za drugima, nego moramo sačuvati svoju moralnu uspravnost i onda kada je oko nas mnogo nepravde. Tako ostajemo čvrsti u načelima naše vjere, ne dopuštajući da naše postupke određuju promjenjivi stavovi ljudi, već Allahova uputa i pravda.
Pouke iz zločina počinjenih u Prijedoru podsjećaju nas koliko je opasno kada zaboravimo na ove univerzalne i svevremenske kur'anske poruke. Jer, kada se ljudi nazivaju pogrdnim imenima i kada se obilježavaju trakama, kada se njihova prava oduzimaju, kada se zatvaraju u logore, protjeruju i ubijaju – tada vidimo posljedice mržnje koja je prije toga pripremana riječima i propagandom. Zato je čuvanje sjećanja na žrtve Prijedora obaveza naše savjesti.
Draga braćo, podsjećam nas da je 20. jula simbol stradanja Bošnjaka na području Prijedora, Kozarca i šire regije Bosanske krajine. Ne zaboravimo da je samo na području općine Prijedor ubijeno 3.176 osoba. U ponedjeljak, 20. jula, na trideset i četvrtu godišnjicu ovih zločina, bit će ukopano pet naših šehida. Pozivam vas da dođete i klanjate dženazu našoj nepravedno ubijenoj braći te taj dan budemo podrška njihovim porodicama.
Molim Allaha da se smiluje svim šehidima i podari im džennetske nagrade, da njihove porodice osnaži u njihovoj boli i iskušenju te da nam njihova žrtva bude trajna opomena da čuvamo vrijednost vjere i domovine. Amin!
(MINA)
