Dvodijelni film Lordana Zafranovića, kako kaže sinopsis, vraća nas u Drugi svjetski rat i u logor smrti "Jasenovac", razotkrivajući anatomiju zla i postavljajući pitanje može li čovječanstvo opstati nakon suočavanja sa sopstvenim mrakom.
"Film govori o stradanju srpskog stanovništva sa Kozare u Drugom svjetskom ratu, sa posebnim fokusom na sudbinu djece koja su tokom ofanzive na Kozaru 1942. godine odvojena od roditelja i deportovana u logore i druga mjesta širom tadašnje NDH", kaže sinopsis filma.
Scenario potpisuju Arsen Diklić i Lordan Zafranović, koscenarista je Uroš Tatomir, a dramaturg Slobodan Terzić i Željko Hubač.
Suštinski, film se temelji na scenariju koji je Diklić pisao prije četiri decenije.
Kako je Zafranović rekao ranije u intervjuu za "Nezavisne", taj film je počeo pripremati u jednom potpuno drugom vremenu i sistemu. Međutim, kako je dodao, već se osjećao raspad socijalizma i raspad države - tragedija se nazirala.
"Ratno stanje samo što nije prslo i mi smo, u to vrijeme, pokušavali nekim krikom da upozorimo šta se desilo, koja se tragedija već desila, posebno u ovim krajevima oko Kozare. Međutim, došlo je do najgoreg i tu se stvar zaustavila. Nismo uspjeli isfinansirati i bilo je nemoguće pokrenuti taj film jer se raspala država, raspalo se sve, i onda sam ja u jednom momentu prije sedam-osam godina, kada se raspadao sjever Afrike, kada je došlo do tih takozvanih revolucija unutar islamskih država, kada je krenula velika najezda izbjeglica, kao što je ovdje bilo početkom Drugog svjetskog rata, vidio fotografiju koja je prikazivala jednog mrtvog dječaka, izbjeglicu, na plaži", rekao je Zafranović, svjedočeći da je tada sišao u svoj podrum u Pragu i našao scenario filma "Djeca Kozare" Arsena Diklića, te odlučio da ponovo pokuša isfinansirati i snimiti sve to u potpuno novom političkom sistemu.
Kako je Zafranović rekao u nastavku, u Hrvatskoj je bilo nemoguće to snimati.
"Tamo sam bio već etabliran kao neka vrsta izdajnika s obzirom na filmove koje sam radio prije. Vrlo glupo, ali je tako. Tako sam etabliran u isto jedno opasno vrijeme, od 1991. do 1995. godine. Tada se bilo opasno tamo pojavljivati, kamoli nešto raditi, tako da sam onda pokušao ovaj film da snimim u Beogradu. U Beogradu sam na tri-četiri natječaja dobio odbijenice. Ostaje misterija zašto. Jasno mi je zašto u Hrvatskoj, jer niko ne želi ništa ružno vidjeti o sebi, ali zašto je u Srbiji tako bilo ostala mi je misterija do današnjeg dana. Na četvrtom ili petom natječaju dobili smo osnovna sredstva, koja su bila, naravno, nedovoljna. Na kraju smo došli u Banjaluku s nekim našim prijateljima, koji su htjeli da se to snima ovdje i dogovorili smo se da Republika Srpska uđe u taj film", svjedoči Zafranović.
On kaže da je ulazak Republike Srpske u film bio podsticaj da se dalje film finansira.
