POZNATI IZRALESKI NOVINAR GIDEON LEVY: 'Izrael je sada surovi vlastelin, regionalna supersila i nasilnička država'
Piše: Gideon Levy (Peščanik)
Izraelci nisu svjesni pravih razmjera globalne kampanje bojkota Izraela. Ako se negdje pojave Iranac i Izraelac, ovaj drugi će proći lošije. Mnogi ljudi smatraju da je Izrael veća prijetnja svjetskom miru od Irana. I to nije (samo) antisemitizam, glupane! Izrael tome i sam doprinosi.
Zbog nas milioni raseljenih ljudi lutaju Bliskim istokom. Irance niko ne osuđuje za zločine iranskog režima, jer mu se oni protive. Nasuprot tome, svaki jevrejski Izraelac se opravdano doživljava kao saučesnik režima, jer većina Izraelaca podržava svaki varvarski napad svoje zemlje na bilo koga. I to izaziva mržnju prema nama.
Jednog dana, kada odgovorni za propast Izraela budu odgovarali, bit će nam potrebna opozicija. Ali naš opozicionar Jair Lapid poručuje da se rat vodi u ime svih nas. Po njemu, svi mi podržavamo rat protiv Irana, bombardovanje Libana i satiranje Gaze. Kao da prava opozicija postoji samo u Iranu. Lapid i njemu slični raspaljuju gnjev svijeta protiv nas. Da imamo jak mirovni pokret koji se zalaže za poštovanje ljudskih prava, međunarodna javnost nas ne bi ovoliko krivila.
U aktuelnoj antiizraelskoj kampanji učestvuju i mnogi Jevreji, uglavnom mladi. Odbrambeni mehanizam koji svaku kritiku Izraela proglašava antisemitizmom tu ostaje bez odgovora, jer Jevreji po definiciji ne mogu biti antisemiti. U najgorem slučaju su autošovinisti. Jevrejski studenti na Harvardu znaju šta su genocid i huškanje na rat i svojim očima su vidjeli kako ih Izrael sprovodi. Oni se odriču zemlje sa kojom ih drugi poistovjećuju. Šta da se radi sa savjesnim Jevrejima kojima se smučila rodna zemlja?
Moj prijatelj i kolega Moran Šarir ima odgovor: ti Jevreji mrze Izrael da bi bili prihvaćeni od nejevreja, gojima. U tekstu u Haaretzu kakav davno nismo imali on definiše tzv. mentalitet dijaspore, inspirisan intervjuom sa Ariel Angel, urednicom „Jewish Currentsa“, koja se otvoreno izjašnjava kao anticionistkinja.
Šarir u svojoj analizi priznaje da se slaže sa većinom argumenata Ariel Angel protiv Izraela koji je po njegovom mišljenju „bolesno mjesto“, ali dovodi u pitanje njene motive. Ona želi da spasi samo svoju kožu, tvrdi on u najboljoj tradiciji izraelskih propagandista koji svakog kritičara Izraela optužuju za antisemitizam.
Krivi su kritičari, a ne predmet njihove kritike. Ariel Angel i njoj slični se dodvoravaju antisemitima. Ali neće uspjeti, kaže Šarir. To je pokušao i prvi i posljednji jevrejski ministar inostranih poslova Njemačke, Valter Ratenau, pa je bio ubijen. Šarir govori o događaju iz 1922, kada se nacisti spremaju da preuzmu vlast. Puno toga se promijenilo od tada. Na primjer, osnovana je država Izrael.
Šarir s pravom konstatuje pretjeranu mržnju prema Izraelu i nedopustivo ignorisanje izraelskih žrtava u napadu Hamasa 7. oktobra 2023. Ali on ostaje u okvirima navike generacija prije svega američkih Jevreja da pružaju bezuslovnu podršku svakom suludom potezu Izraela. On se pridružuje zabranama kritike Izraela da ne bi bio otpisan kao autošovinista.
U stvari je logično suprotstaviti se cionistima kada se vidi dokle su doveli Izrael, Bliski istok i Jevreje. Optužbe za antisemitizam tu gube smisao. Mentalitet nove dijaspore je zasnovan na tim saznanjima. Više ne važi stara priča o Jevrejima iz rasejanja koji nisu smjeli da posjeduju zemlju i koje su vijekovima ponižavali vlastelini zemljoposjednici. Sada je Izrael surovi vlastelin, regionalna supersila i nasilnička država koja svakog normalnog čovjeka dovodi do ludila.
Tako da je dozvoljeno stidjeti se postupaka Izraela. Izraelski džez muzičari su u Njujorku pokazali taj stid i bili kažnjeni otkazivanjem nastupa. Dozvoljeno je misliti da je cionistički projekat propao. Ponekad prosto nema drugog izbora.
