Komemoracija bosanskohercegovačkoj rediteljici i producentici Lejli Panjeti, koja je preminula u 50. godini, održana je u komemorativnom centru na groblju Bare u Sarajevu. Od nje su se oprostili članovi porodice te brojni prijatelji i kolege.
Glumac Adnan Hasković naveo je da je njen život bio ispunjen umjetnošću, filmom, teatrom, naukom, obrazovanjem, ali prije svega ljudima.
"Za svoj umjetnički, naučni, publicistički i akademski rad dobila je brojna priznanja i nagrade, ali nijedna biografija, ma koliko bila bogata ne može obuhvatiti čovjeka, jer Lejla Panjeta nije bila samo ono što piše u njenoj biografiji. Lejla Panjeta bila je kćerka, majka, prijateljica, kolegica, mentorica. Bila je žena snažnog intelekta, izrazite radoznalosti i posebne energije, žena koja je voljela razgovor, umjetnost, ideje i ljude. Zato ćemo je pamtiti ne samo po onome što je radila, nego i po onome što je ostavila u ljudima", između ostalog je kazao.
Predsjednik Upravnog odbora Udruge filmske industrije Antonio Beus rekao je da je Lejla Panjeta bila karakterna, principijelna i istrajna.
Nije dosegla znanstvene visine kojima je stremila
"Kao ptici u letu joj je, nažalost, prekinut let i nije dosegla znanstvene visine kojima je stremila i za koje je bila predodređena. Lejla je otišla, ali nas nije napustila. Ostala je s nama kroz sina Mirzu, kroz svoje roditelje, studente i prijatelje, kroz sve nas s kojima je dijelila jedan dio svog života. Zato ove riječi nisu posljednje zbogom, Lejla. Ove riječi su doviđenja do trenutka kada se budemo sreli na nebeskim poljanama istkanim mitovima, medijima i filmovima o kojima si predavala i pisala svoj cijeli ovozemaljski vijek", rekao je.
Reditelj Ahmed Imamović je potreseno kazao da ne zna kako se u ovakvoj situaciji govori o nekome koga je poznavao gotovo cijeli svoj odrasli život, posebno zato što je nije upoznao kroz profesionalni rad nego onda kada su pokušavali postati ono što jesu danas.
"Lejlu sam upoznao kao studenticu. Na početku rata ostala je zatočena na Grbavici. Kasnije se uspjela izvući i nastaviti život u Sarajevu. Prvo je upisala glumu, a već nakon prve godine, prebacila se na režiju. Ja sam bio tada starija klasa i sjećam se Lejle iz tog vremena. Oblačila se pomalo darkerski, najčešće u crno", ispričao je.
Dodala je da je imala svoj stil i posebnost po kojoj ju je čovjek morao primijetiti.
"Onda je jednog dana na putu do fakulteta upala usred jednog od najžešćih granatiranja. Kada je konačno stigla, izgledala je kao da je upravo izašla iz nekog ratnog filma, sva u crnom kao i uvijek, ali ovog puta, crnilo njene odjeće bilo je pokriveno prašinom. Lice joj je bilo potpuno blijedo, gotovo bijelo, blijedo kao prva. Kosa joj je bila prašnjava, odjeća uprljana, a u očima još uvijek ono što čovjek donese sa sobom kada upravo prođe kroz pakao", kazao je.
Dalje je naveo da je ušla tako u fakultetski hodnik. Pogledala ju je profesorica i rekla: "Draga kolegice, vi izgledate kao duh Hamletovog oca".
"U toj rečenici bilo je nečeg nevjerovatnog. Bila je smiješna, teatarska, gotovo nadrealna. Istovremeno, oko nas je bio rat. Lejla je stajala pred nama prašnjava i blijeda, sva u crnom kao da je zaista upravo izašla iz neke šekspirovske tragedije. Mi smo se, koliko se sjećam, nasmijali, jer šta smo drugo mogli? Možda je upravo taj trenutak jedan od razloga zbog kojih ga i danas pamtim, jer u njemu je bilo cijelo naše ratno Sarajevo - granate i fakultet, strah i smijeh. Smrt oko nas i naša tvrdoglava potreba da nastavimo živjeti kao da život još uvijek pripada nama. Možda je baš u toj slici bilo i nečega što će je kasnije pratiti cijeli život - teatar, film, režija, priča, potreba da se stvarnost, ma koliko bila strašna, pretvori u nešto što možemo razumjeti", ispričao je.
Lejla je osoba koja je znala prepoznati tuđu potrebu i stati iza nje
Govorio je i o tome kako je mnogo godina nakon toga Lejla napisala tekst o tome kako su studirali tokom rata.
