U galami i vici koja je pratila samu sahranu Ratka Mladića, ali i sve ono što je toj sahrani prethodilo, ja sam pratio i pažljivo čitao šta stručna javnost govori o svemu tome. Posebno sam pažljivo pročitao intervju Muamera Džananovića, sadašnjeg direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti u Sarajevu.
Najviše me dojmio odgovor na pitanje „Šta je najveća opasnost ako nove generacije odrastaju uz poruku da čovjek osuđen za genocid može biti nacionalni heroj?“
“Najveća opasnost je usvajanje uvjerenja da pripadnost počinioca vlastitom narodu može opravdati i najteže zločine. Ako se čovjek osuđen za genocid predstavlja kao uzor, mladima se šalje poruka da vrijednost ljudskog života zavisi od nacionalnog ili vjerskog identiteta i da se odgovornost može poništiti pozivanjem na nacionalni interes. Posebno zabrinjava kada Mladića veličaju ljudi rođeni poslije rata. Oni svoj odnos prema njemu oblikuju kroz poruke koje primaju u porodici, školi, medijima, političkom životu i na društvenim mrežama. Zato odgovornost moramo tražiti i kod odraslih i institucija koje stvaraju takvo okruženje. Posljedice se mogu vidjeti u odsustvu empatije prema žrtvama, neprijateljstvu prema vršnjacima druge nacionalnosti i većoj prihvatljivosti diskriminacije i nasilja. Time se stvara podloga za nove podjele i sukobe. Mladima treba omogućiti susret s dokumentima, svjedočenjima preživjelih i životnim pričama ubijenih ljudi. Žrtve moraju dobiti lice, ime i biografiju. Generacije rođene nakon rata ne nose krivicu za počinjene zločine. Na nama je odgovornost da im prenesemo znanje i razvijamo sposobnost da prepoznaju i odbace njihovo opravdavanje…..”
Evo potpisujem svaku izgovorenu riječ, ali pitanja se sama nameću?
- Da li on kao direktor institucije koja se bavi ratnim stradanjima i zločinima ima nelagodnost kada prođe pored spomenika ubijenoj djeci Sarajevan na kojem se nalazi imena i prezimena 521 djeteta, dok se u javnosti stalno govori o 1601 ubijenom djetetu?
- Da li on kao direktor institucije koja se bavi ratnim stradanjima i zločinima zna za istraživanje koje su uradile njegove radne kolegice Merisa Karović-Babić, i Elvira Toković o ubijenim Sarajlijama?
- Da li on kao direktor institucije koja se bavi ratnim stradanjima i zločinima osjeća loše jer ne objevljuje koliki je ukupan broj ubijene sarajevske djece, a kojim raspolaže njegova institucija?
- Zašto ubijena djeca u Sarajevu nemaju lice, ime i biografiju, kako to svaka žrtva zaslužuje, a on ističe?
- Da li on i njegova institucija svojim ćutanjem doprinose istini, suočavanju s prošlošću i pomirenju u Bosni i Hercegovini?
- Da li će preuzeti odgovornost za ono što иnstitucija i on nisu uradili, a mogli su?
Već četiri godine ja i direktori Instituta se dopisujemo ne bi li napokon došli do relevantnog podatka o brоju ubijene djece u Sarajevu, ali bez uspjeha. Prvo su govorili da je istraživanje u toku i da se strpim, a sada direktor Džananović tvrdi da takve podatke nemaju.
Na kraju ću citirati direktora Džananovića “generacije rođene nakon rata ne nose krivicu za počinjene zločine. Na nama je odgovornost da im prenesemo znanje i razvijamo sposobnost da prepoznaju i odbace njihovo opravdavanje…..”
Direktore, potpisujem sve ovo i očekujem odgovor.
Preuzeto sa:
