Nakon što sam osam i pol godina živjela u Portugalu, dva pitanje čujem svaki put kad to spomenem – govorim li portugalski jezik i kako sam izdržavala njihova ljeta koja su, bez ikakvog pretjerivanja, ubitačna. Jezik govorim tečno, a na pitanja o vrućinama se uglavnom nasmijem jer je odgovor zapravo vrlo jednostavan – klima uređaji nisu uobičajeni u Portugalu, oni imaju svoje načine kako se rashlađuju.
Nije da si oni klime ne mogu priuštiti, oni ih ne žele. Zašto? Njihove su kuće građene na način koji je stoljećima prilagođen visokim temperaturama – ondje ljeti temperatura redovno pređe 40 stupnjeva. Kad sam se doselila, očekivala sam klima uređaj u svakom domu s obzirom na geografsku lokaciju ove stare države, ali nakon nekoliko dana skužila sam da su klima uređaji rezervirani za shopping centre, supermarkete i salone poput frizeraja ili onih gdje sam išla na nokte.
I znate što je najluđe? Vrlo sam brzo sam shvatila kako mi klima uopće ne nedostaje.
Debeli zidovi protiv nemilosrdnog sunca
Portugalci imaju nešto što smo mi polako zaboravili graditi – kuće koje su napravljene da izdrže ljeto. Većina starijih kuća ima vrlo debele kamene ili betonske zidove koji tijekom noći upijaju svježinu, a onda je satima zadržavaju u unutrašnjosti.
Dok sunce vani neumorno prži i temperature dosežu lude brojke, u kućama je ugodno, mirno i svježe. Toliko ugodno da bih preko ljeta često po kući hodala u hudici. Ne, ne pretjerujem – tako je zaista bilo.
Kad bih tijekom ljeta izašla iz kuće u dvorište ili da odem po nešto u grad, vrućina bi me udarila poput nepopustljivog zida, a osjećaj je bio kao da hodam kroz vruće ulje dok u mene netko puše sušilom za kosu na najvišoj temperaturi. U Hrvatskoj se događa suprotno – uđem u stan i imam osjećaj da je unutra jednako vruće kao i vani.
Sunce se nikad ne pušta u kuću
Portugalci imaju još jednu naviku koju sam vrlo brzo usvojila – čim sunce počne ozbiljnije grijati, dakle oko 8 i pol ujutro, rolete se spuštaju, drveni kapci zatvaraju i debeli zastori se navlače tako da je u kući zapravo mrak. Prozori ostaju zatvoreni cijeli dan.
Na prvu mi je to bilo malo nelogično – odrasla sam na Braču gdje smo u stan puštali popodnevni maestral i vrućinu ganjali kroz prozore van. Pomislila sam: “Nije li logičnije otvoriti prozore?”. Nije.
Otvorenim prizorima zapravo u svoj prostor puštate vrući zrak. Zbog toga se oni otvaraju tek kad sunce zađe ili rano ujutro, kad temperatura konačno padne i svjež atlantski zrak ponovno ispuni prostorije. Tad cijela kuća ‘prodiše’ i mali ventilator je sasvim dovoljan da malo ‘promiješa zrak’.
Tuširanje šest puta dnevno
Ipak, postoje dani kad je u Portugalu bilo nepodnošljivo. Kad bi vlaga zraka bila 90 posto, kad bi se odjeća lijepila za mene poput druge kože i kad sam proklinjala i Atlantik, i sebe i moju ludost da odem tamo živjeti i kad bih se tuširala po šest puta dnevno.
Takvi dani prolazili bi uz ventilatore – svaka kuća ima barem jedan, a mnoge imaju i stropne ventilatore koji rade cijelu noć. Zanimljivo je kako se brzo navikneš na njih pa ti klima nakon nekog vremena više niti ne padne na pamet.
Nije odmagalo ni da je voda iz slavine poprilično hladna, a Portugal obiluje i prirodnim fontanama na koje smo išli i skupljali planinsku vodu koja je kristalno čista i divno hladna.
Pločice spašavaju ljeto
Jedna stvar koju sam obožavala bile su pločice. U Portugalu su gotovo svi podovi obloženi pločicama – dnevno boravak, kuhinja, hodnici, blagovaonica…gotovo sve. Samo su spavaće sobe najčešće imale laminate ili drvene podove.
Ovo možda zvuči kao sitnica, ali kad usred srpnja hodate bosi po hladnim pločicama, shvatite koliko arhitektura može utjecati na svakodnevni život.
Još jedna stvar koja me iznenadila jest veličina portugalskih kuća. Mnoge obiteljske kuće imaju ogromne kuhinje spojene s dnevnim boravcima, visoke stropove i puno prostora između namještaja. Zbog toga se toplina drugačije raspoređuje nego u manjim stanovima u kojima danas živi velik dio Hrvata.
Ljeti se jede drugačije
Portugalci ljeti ne kompliciraju – na stolu se puno češće nađe svježa riba nego pečenje. Sardine, hobotnica, lignje, školjke, škampi i bakalar sastavni su dio njihove prehrane tijekom cijele godine, ali ljeti posebno. Uz to se jedu velike salate, maslinovo ulje, sir s Azora i Madeire, svježe voće i puno vode.
Atlantski ocean još je jedna od velikih prednosti Portugala. Istina, voda je osjetno hladnija nego na našem Jadranu i nije za svakoga, ali upravo taj ocean ima ogroman utjecaj na klimu. Predvečer gotovo uvijek zapuše ugodan povjetarac koji u nekoliko minuta potpuno promijeni atmosferu. Kad ljudima dosade klasične plaže, ide se na riječne pluvijalne plaže i kupališta.
Smještene u šumama i među planinama, s bistrom vodom i puno prirodnog hlada, one su mi bile pravo utočište tijekom toplinskih valova. Ondje nema prevelikih gužvi, a ponekad se može naći neko skrovito mjesto gdje možete biti potpuno sami i kupati se goli.
Tamna strana ljeta
Nažalost, Portugal svako ljeto očekuje s određenom dozom straha. Visoke temperature, suša i jak vjetar stvaraju savršene uvjete za ogromne šumske požare koji divljaju svakog ljeta. Nebrojeno sam puta gledala dim na horizontu, bivala okružena požarima s tri strane, danima bila zatvorena u kući zbog dima. Ceste su se zatvarale i čekala bih poruku od civilne zaštite moram li se evakuirati ili ne.
Portugalska ljeta su zapravo bila ugodnija od hrvatskih. Ne zato što ondje nije bilo vruće nego zato što je njihov životni stil više orijentiran na ljeto i prilagođen visokim temperaturama.
Lekcija nakon osam i pol godina Portugala bila bi – klima uređaj nije jedini način da se čovjek rashladi. Dovoljni su debeli zidovi, spušteni kapci, otvaranje prozora u pravo vrijeme i stoljećima usavršavan način života koji je naučio živjeti u skladu s klimom, a ne protiv nje. Ipak, nikad ne bih Hrvatsku ponovno mijenjala nekom drugom destinacijom. To je feeling koji znaju samo oni koji su otišli i vratili se.
(dnevno.hr)
