Piše: Dragan Bursać (CdM)
“Godinama su hrvatski salonski ljevičari od Porfirija Perića pravili “urbanog popa“ jer sluša Azru, zna filozofiju Štulića, fino govori i još finije dočekuje goste. A onda je njihov “urbani roker u mantiji” stao nad kovčeg zločinca Ratka Mladića, hvalio monstruma i poželio mu vječni mir. Eto vam Porfirije, vodite ga kući!”
Hrvatska urbana i lijeva javnost godinama je od Porfirija Perića pravila simpatičnog zagrebačkog, pravoslavnog popa koji sluša Azru, druži se s finim svijetom, razumije kulturu i miriše na neku bolju, građansku Srbiju. Onda je taj isti Porfirije stao nad kovčeg tatnog zločinca Ratka Mladića i monstruma ispratio riječima dostojnim nacionalnog heroja. Eto vam Porfirije. Vodite ga kući!
Stvaranje urbanog popa
Mene kod Porfirija Perića ništa posebno ne iznenađuje, niti je. Mnogo su mi zanimljiviji oni koji su godinama bili iznenađeni svaki put kada bi njihov pažljivo konstruisani “urbani pop“ otvorio usta i iz njih izašao čisti destilat svetosavskog nacionalizma.
Jer Porfirije je valjda bio drugačiji. Fini dečko. Novopečeni Zagrepčanin gotovo. Čovjek koji sluša Azru. Zna filozofiju Džonija Štulića. Razumije rokenrol. Sjedi s umjetnicima, intelektualcima i lijevom građanskom kremom. Ima manire. Govori tiho. Umije sa ljudima. Čak mu je Hrvatska bila “druga domovina“.
I šta ćemo sad dok kandilom mlatara iznad odra ratnog zločinca?
Može li se slušati Azra i ljubiti Ratko Mladić?
Može! Itekako!
Porfirije je upravo održao javni čas iz te discipline.
Jer čovjek može znati sve albume Azre napamet, citirati Štulića do posljednjeg stiha, poznavati zagrebačke kafane, razgovarati sa glumcima, piscima i profesorima, a istovremeno pripadati ideološkom aparatu koji je decenijama blagosiljao velikosrpski nacionalizam. Muzički ukus nikada nije bio potvrda moralnosti, kao što urbana poza nikada nije predstavljala vakcinu protiv fašizma.
A onda dođe mrtvi Ratko Mladić i sve lijepo posloži.
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve nad njegovim kovčegom govori o generalu koji je stajao na čelu vojske svoga naroda, koji je branio svoj rod, čije će ime ostati u pamćenju i molitvama velikog dijela naroda. Čovjek pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine kroz Porfirijev crkveni jezik prelazi put od zločinca do branitelja roda.
Tamjan obavi posao političke hemije: masovne grobnice dobiju miris svetinje.
Zato mene zanima nešto drugo.
Kako ste, ljudi, toliko dugo uspijevali da Porfirija gledate, a da ga uporno ne vidite?
Nikada ne potcjenjujte alavost salonske ljevice!
Odgovor mi je prije mnogo godina, sasvim slučajno, ponudila jedna poznanica koja je prisustvovala nekim njegovim druženjima po Ljubljani i Zagrebu. Pitao sam je otkud tolika fascinacija Porfirijem u dijelu tamošnje intelektualne i lijeve scene.
Odgovor je bio gotovo komično jednostavan: kod Porfirija se dobro jelo.
Da, dobro ste pročitali.
Dobro se jelo.
Banalno? Možda. Ali nikada nemojte potcijeniti glasan stomak i alavost lokalne salonske ljevice. Čovječanstvo je proizvelo goleme političke teorije o ideologiji, propagandi, identitetu i manipulaciji, a ponekad između čovjeka i njegovog političkog sljepila stoji tek dobro pečenje, kvalitetno vino i osjećaj da pripada odabranom društvu.
