POLITIČKE IGRE ZAGREBA I BEOGRADA: Kakvu ulogu ima Hrvatska na izborima u Srbiji?

Analitičari se slažu u procjeni da određeni prekogranični politički uticaji uvijek postoje, ali u ovom slučaju više im se čini da vlasti u Zagrebu i Beogradu idu jedna drugoj na ruku, piše DW.

Uoči predstojećih izbora u Srbiji se nezvanično, ali takoreći svakodnevno vrši odmjeravanje „faktora Hrvatska“ u istom zadanom kontekstu. Uz česte izjave Aleksandra Vučića kojima on ukazuje na pokušaje rušenja, sa zapadne strane Dunava, i njega samog i Srbije generalno, tu je utrka u naoružavanju koja se u novije vrijeme dodatno intenzivira. Također, iz Hrvatske dopiru sve češći odgovori, direktni i indirektni, na taj ukupni politički izazov. Do izražaja sve više dolazi ekstremna desnica, od nogometno-navijačkih pritisaka do estradnih žarišta kao što su Thompsonovi koncerti, pa i državnih istupa.

Hrvatska policija, naime, počela je redovno kažnjavati osobe s podignuta tri prsta na društvenim mrežama, ili fotografisane s najobičnijom šajkačom, itd. Moglo bi se tako pomisliti i da se na relaciji Beograd-Zagreb ustvari odvija sasvim pristojna saradnja, a ne sukob. No, pritom bi bilo dovoljno i angažovano obostrano prepoznavanje zajedničkog interesa dviju relativno autokratskih vlasti u antagoniziranju susjednih naroda i društava, što ne bi bio prvi takav slučaj između Hrvatske i Srbije. Srpsko-hrvatski odnosi svakako jesu tema od uticaja i na spomenute izbore, samo je pitanje u kolikoj mjeri i kakva.

Može li nova generacija promijeniti Srbiju?

Nema dokaza za „obojenu revoluciju“

Određena prekogranična politička nastojanja i uticaji, do neke mjere, uopšte nisu nepoznata, a često nisu bila ni sporna. Politička analitičarka Jadranka Polović sa Univerziteta Libertas u Zagrebu smatra tako da je Hrvatska preko dijela nevladinih udruženja vjerovatno nastojala uticati na studentski pokret u Srbiji. „Mislim da smo učestvovali u edukaciji aktivista, a pružili smo i snažnu podršku demonstrantima i građanskim inicijativama, naročito oko tema korupcije, izbornih nepravilnosti i odgovornosti vlasti s ciljem pritiska na institucije“, rekla je ova politologinja za DW.

„Ipak, navedene metode same po sebi nisu dokaz postojanja 'obojene revolucije'“, pojasnila je, „niti bilo kakvog plana za rušenje srpske vlade. Štaviše, sve to je organizovano u saradnji s EU i često su to bili uobičajeni instrumenti saradnje studentskih organizacija, i slično.“ O stranom političkom uticaju, po njenom mišljenju, može se ozbiljnije govoriti tek kada postoje konkretni dokazi o koordinaciji, finansiranju, usmjeravanju aktivnosti ili pokušajima upravljanja političkim procesom. Polović je uvjerena da toga ipak nije bilo, kako na nivou namjere, tako i sprovođenja.

Nespremnost na rješenja bez vanjskog tutorstva

Istovremeno, ona naglašava da postoje i očigledne, neskrivene aktivnosti u istom smjeru uticaja. Tako su na nivou države vidljiva uslovljavanja političke ili ekonomske saradnje, odnosno – iz perspektive RH - blokada ulaska Srbije u EU. Prema uvidu naše sagovornice, ako su neke daljnje aktivnosti i vođene sa zadnjom namjerom, nisu rezultirale željenim političkim ishodom. „Naime, eventualna promjena vlasti u Srbiji nužno ne znači da bi nova vlast bila spremnija na saradnju sa Zapadom. Problem je što se međusobne optužbe i podizanje tenzija često koriste za unutrašnjopolitičke potrebe“, izjavila je Polović.

„U isto vrijeme“, dodala je, „one jako narušavaju ionako loše odnose Hrvatske i Srbije, što se prelijeva i na regiju. Političari s obje strane trebali bi preuzeti odgovornost, smirivati retoriku i otvoreno rješavati probleme umjesto da ih produbljuju.“ Ova analitičarka pored toga smatra da stabilnost regije dugoročno ne može biti građena na uzajamnim optužbama. Rješenje se „krije“ u dijalogu i stvarnoj spremnosti da se problemi rješavaju bez vanjskog tutorstva koje je po riječima Jadranke Polović izuzetno uticajno i aktivno, te bez političkog podgrijavanja sukoba s čime prečesto imamo posla.

Obostrana narodna šteta

A kako se to sve reflektuje na manjine, npr. srpsku zajednicu u RH, upitali smo Nikolu Vukobratovića, predsjednika Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. On je stava da samo po sebi, verbalno "dizanje tenzija" između Hrvatske i Srbije - s obje strane, a radi unutrašnjopolitičkih potreba – ne predstavlja ništa novo. „Iako, svakako se može reći“, nastavio je, „da se u posljednje vrijeme intenziviralo, na obostranu korist vlada i obostranu štetu naroda u obje zemlje. Nije ni neočekivana, a bojim se ni neželjena posljedica toga, činjenica da se time znatno pogoršava život pripadnicima nacionalnih manjina.“

30 godina nakon Oluje: Povratak je i dalje opcija

„Sve te neprestane potjere za izdajicama i petokolonašima su jednako groteskne svakome ko je svjestan pravog vanjskopolitičkog položaja i Hrvatske i Srbije, koliko su i uvjerljive onima koji o savremenom svijetu ne žele razumjeti ništa. Slično važi i za mahnito naoružavanje s obje strane, koje naravno s međusobnim odnosima Hrvatske i Srbije nema gotovo nikakve veze“, uvjeren je Vukobratović. No, svakako uz finalni zaključak predsjednika „Prosvjete“ da je i to lakše opravdati domaćoj javnosti, s obje strane granice, ako se začini s debelom dozom očekivanog šovinizma.