Zoran Đinđić je rođen u Bosanskom Šamcu, a sa roditeljima se krajem šezdesetih preselio u Beograd. Njegova sestra kaže da je uvijek ostao jako vezan za Bosnu i gradić koji je obilježio njegovo djetinjstvo.
Sa roditeljima su se Gordana i Zoran krajem šezdesetih godina preselili u Beograd, ali njihova veza sa BiH nikada nije prekinuta. Prijatelji i uspomene na sretno i bezbrižno djetinjstvo predstavljali su nit koja ih je vezivala za zemlju u kojoj su rođeni.
Više puta su se selili
Gordana Đinđić Filipović u svojoj ispovijesti za „Slobodnu Bosnu“ iz 2013. godine evocirala je uspomene na Travnik, grad u kojem je provela nezaboravne godine. Sa porodicom je u Travnik stigla 1962. godine i ostala do 1969. godine. Iako se posljednji put vratila 1989. godine povodom proslave dvadeset godina mature, sada ne vidi sebe samo kao djevojku koja je tamo završila gimnaziju, već kao osobu koja je s bratom dijelila najljepše trenutke života.
Zoran je kao dijete bio jako nemiran, živ i pokretan. Obožavao je da čita knjige. S obzirom da je doktorirao filozofiju, ta oblast mu je najviše odgovarala, pa je iz nje imao i najviše knjiga.
„Završio je sve škole sa najvišim uspjehom. Završio je za tri godine četvorogodišnji fakultet filozofije i dvije godine sociologije. Istovremeno je učio i završavao. Požurio je sa studijama da bi što prije stigao da doktorira. Otišao je u Njemačku i za godinu dana doktorirao, svi su rekli da je čudo. Bio je poseban“, govorila je njegova majka Mila.
Još na fakultetu se bavio politikom, od studentskih dana. Njegova majka kaže da je uvijek bio proganjan zbog politike.
Do 27. godine je završio sve škole. Istakla je da je od malih nogu pokazivao da je napredniji od ostalih vršnjaka.
Iako je Zoran bio izvrstan đak, nalazio je vremena za brojne aktivnosti – od šahovskog kluba i karatea do druženja s djevojkama. Njihove zajedničke dogodovštine, poput branja zelenih rezdelija u Popovskom vrtu, koje su često završavale kaznama, ostale su duboko urezane u njeno sjećanje. Gordana je kasnije sačuvala uspomene na Zorana kroz predmete poput njegovih drvenih skija i gitare, koje je odlučila da preda Arhivu Srbije kao dio njegove lične zbirke, svjedočeći tako o bezbrižnim danima koje su proveli zajedno.
„Nalazi se na trećem spratu u zgradi stotinjak metara od gimnazije, u blizini katoličke crkve. Imam fotografiju gdje se spušta na tim pravljenim drvenim skijama. Ja ih imam kod kuće, kao i njegovu gitaru na kojoj je svirao u Travniku. Odlučila sam da ih dam u Arhiv Srbije, gdje postoji postavka njegovih ličnih stvari“, rekla je tada Gordana.
Prvi put se zaljubio u gimnaziji
Na početku gimnazije prvi put se i zaljubio. Silno je volio jednu Dušku.
„Zoran je neobično volio Travnik. Imao je svoje društvo s kojim je sve vrijeme kontaktirao. U prvom razredu gimnazije imao je i prvu ljubav, zvala se Duška. Silno ju je volio, bili su par kao sa neke razglednice. Kada je bio premijer Srbije, do njega se teško dolazilo. Jednom prilikom u Beograd su došli njegovi travnički školski drugovi. Obezbjeđenje u Vladi Srbije ih nije pustilo, jer nisu bili najavljeni. Međutim, oni su se dosjetili i poslali mu zajedničku fotografiju. Odmah je prekinuo važan sastanak i potrčao da se vidi s njima“, kaže Đinđićeva sestra.
Volio je Bosnu i životinje
Neobično je volio Bosnu. Podsjećala ga je na lijep period njegovog života. Beograd je velegrad u kojem nema te opuštenosti i bezbrižnosti. Otac im je bio vojno lice i u tom duhu su vaspitani. Zoran je strašno volio životinje.
„Moj sin je najviše volio svoju sobu. Uživao je u njoj. Imao ličnu biblioteku, uživao je da sjedne, stavi noge na sto i posmatra svoje knjige i uživa“, ispričala je njegova majka Mila.
Njegovoj sestri na groblju prišla nepoznata žena
Zoran je bio izuzetno vezan za sestru, s kojom je dijelio mnoge trenutke i povezanost koja je trajala do njegovog posljednjeg dana. Uprkos njegovim brojnim obavezama, redovno su se čuli telefonom, često razgovarajući satima.
Na dan sahrane, na Novom groblju, prišla joj je mlada žena i rekla: „Znate, imam i ja mlađeg brata. Kad bi se njemu nešto dogodilo, ni ja ne bih preživjela.“
Gordana je odgovorila pitanjem: „Koji je vaš prijedlog? Šta ja da radim?“ Shvatila je, bolno svjesna, da je takav gubitak nemoguće lako podnijeti.
„Zapravo, teže je živjeti s tim nego ne živjeti uopšte“, priznaje, jer je svaki dio njenog života podsjeća na Zorana, njenog jedinog brata.
Gordana dalje objašnjava koliko je gubitak promijenio njen svijet. „Kada preživite ovakvu tragediju, više nikada niste isti. Dijelovi duše kao da nestanu.“ Naučila je da živi s prazninom koju je Zoran ostavio, iako joj to donosi veliku težinu.
Samo godinu dana prije atentata na Zorana Đinđića, preminuo je njihov otac. Njegova majka Mila govorila je kako je ostala željna sina koji se potpuno posvetio poslu.
„Rekla sam mu: Zorane sine, čuvaj se, nemoj me obući u crninu, tek sam je skinula“, govorila je Mila, majka Zorana Đinđića, u svom jedinom intervjuu za Njuzvik.
