Ovo će biti još jedna od „onih“ Veležovih sezona. Kojih je bilo posljednjih godina ili koje su pa skoro postale uobičajene. Sezona u kojoj se promjeni trener, u kojoj se uprava nađe u iskušenjima, problemima. I onda uglavnom cilj bude isti. Da se izbori opstanak.
Nekada to bude borba za opstanak, nekada se situacija promjeni pa Velež završi u Europi. Uglavnom je to neki hod po rubu koji traje. Samo je pitanje na koju stranu će sve krenuti.
Prošle sezone je to bio Goran Sablić, pa je onda došao Ibro Rahimić. Sezonu prije dogodio se Klafurić, nakon njega su situaciju spašavali Čanadi, Buz, Janković. Prije toga Osim i Klafurić.
I tako bi smo mogli vraćati u prošlost. Uglavnom su razlozi bili isti. Treneri su odlazili zbog loših rezultata, uprave su se mijenjale, ili bolje rečeno predsjednici, dok je dobar dio članova uprave tu bio i ostajao.
Ljudi su se mijenjali, nekada bi neko oglasio priopćenjem, neko možda i nekom izjavom, uglavnom su problemi ostali ili su se prenosili.
Sve je izgledalo idealno
I tako u krug. Ni ovaj put priča nije ništa drugačija. Sve je izgledalo idealno, klub je izašao u Europu, igralo se finale Kupa, radilo se na stabilizaciji omladinskog pogona i tako.
Onda su krenuli problemi, jedan za drugim u kratkom periodu. Klub je igrao pretkola Konferencijske lige, nije mogao zbog suspenzije realizirati transfere, igrači su odlazili, pisalo se o velikim iznosima, transferima. Onda je skinuta suspenzija, krenulo se s dovođenjem igrača skoro svakodnevnim. Iskusni, mladi, stranci. Polako je kompas klizio iz ruku, upravi, treneru i rezultat je jednostavno morao „početi“ trpjeti.
Ibro Rahimić koji je obavljao dvije funkcije, sportskog direktora i trenera je odstupio, nitko sa sigurnošću ne može reći šta će biti s upravom kluba, posebno ako se trend slabih rezultata nastavi, što nije nerealno jer su protivnici Sarajevo, Zrinjski, Široki, Borac.
Slijede Sarajevo, Zrinjski, Široki, Borac...