Da je neko prije mnogo godina prošao trebinjskim sokacima i upitao djecu šta će biti kada porastu, čuo bi svašta. Jedan bi rekao pilot, drugi fudbaler, treći policajac. Samo bi se među njima našao jedan dječak koji bi zastao, pomazio prvo štene koje naiđe i tiho rekao:
„Ja ću liječiti životinje!“
Taj dječak bio je Ognjen Burani.
Rođen jednog februarskog jutra 2010. godine u Trebinju. A nije mala stvar odrastati uz braću Igora, Borisa i Luku, te sestre Andreu i Angelinu. U takvoj kući čovjek nauči dvije važne stvari: da dijeli i posljednji kolač i da nikad ne može sakriti daljinski upravljač dovoljno dobro.
Roditelji Saša i Ružica podizali su djecu onako hercegovački — pošteno, domaćinski i sa mnogo ljubavi. Ono što je posebno zanimljivo jeste da danas mnogi kažu kako je upravo Ognjen svoju ljubav prema životinjama prenio na ljude oko sebe, a najviše na oca Sašu. Nekada je otac učio sina kako da bude dobar čovjek, a danas zajedno zastanu kraj svakog psa, mačke ili ptice kojoj treba pomoć.
Dok su druga djeca skupljala sličice fudbalera, njega su više zanimali repovi, šape i njuške.
Ako bi se negdje pojavilo povrijeđeno mače, Ognjen je bio prvi na licu mjesta.
Ako bi se izgubilo štene, nalazio se među organizatorima potrage.
Ako bi vrabac ispao iz gnijezda, odmah bi se sazivala hitna sjednica pod vedrim nebom.
— Šta ćemo sad?
A mali Ognjen bi već imao plan.
U Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ nije učio samo slova i brojeve. Tu je otkrivao čudesni svijet prirode. Posebno su ga inspirisali nastavnica biologije Maja Kundačina i nastavnik Igor Vukomanović. Dok su drugi đaci možda brojali minute do zvona, Ognjen je slušao priče o životu, prirodi i živim bićima kao da sluša najuzbudljiviju avanturu.
Danas se tih dana rado prisjeća.
„Ljubav prema životinjama nosim od malena. Uvijek sam osjećao potrebu da pomognem povrijeđenoj ili uplašenoj životinji. Nastavnica Maja Kundačina i nastavnik Igor Vukomanović dodatno su me motivisali da upišem veterinarsku školu. Najljepši osjećaj mi je kada pomognem životinji koja dođe uplašena, a ode mirna. Tada znam da sam izabrao pravi put.“
I negdje između školskih klupa i hercegovačkog sunca rodila se odluka.
Biće veterinar.
Ne možda. Ne jednog dana.
Nego sigurno.
Danas, dok mnogi njegovi vršnjaci tek razmišljaju šta žele postati, Ognjen već živi svoj san. Završio je prvi razred srednje veterinarske škole. Ujutro pohađa onlajn nastavu u Mostaru, a popodne odlazi tamo gdje mu je srce.
U veterinarsku ambulantu za kućne ljubimce „DreamVet“.
Tu ga dočekuju pacijenti svih veličina i karaktera.
Neki mašu repom.
Neki mjauču.
Neki se prave hrabri.
A neki pobjegnu ispod stola čim ugledaju veterinarski sto.
Pod budnim okom veterinara Stefana Markovića, Ognjen svakog dana uči nove tajne ovog plemenitog poziva.
Uči kako da pregleda životinju.
Kako da pomogne?
Kako da smiri uplašenog ljubimca?
A možda najviše uči kako da sluša. Jer životinje ne govore ljudskim jezikom. Ali govore očima. Govore pokretom repa. Govore pogledom punim povjerenja. I baš taj jezik Ognjen razumije.
Kad ga gledate kako nosi štene na pregled ili nježno pridržava mače tokom terapije, čovjeku se učini da između njih postoji neki tajni sporazum.
Kao da životinje znaju, osjećaju, kao da kažu:
„Evo ga naš Ognjen. Sad će sve biti dobro.“
A možda je to i najveća nagrada koju jedan budući veterinar može dobiti. To je povjerenje jednog malog bića koje ne zna izgovoriti nijednu riječ, a ipak zna kome može vjerovati.
I zato, dok hercegovačko sunce polako zalazi nad Trebinjem, u ambulanti „DreamVet“ često možete vidjeti jednog nasmijanog mladića kako žuri sa jednog zadatka na drugi.
Neko bi rekao da je to samo učenik.
Neko da je veterinarski asistent.
A oni koji ga poznaju znaju istinu.
To je Ognjen Burani, dječak velikog srca, koji je još davno odlučio da bude prijatelj svih onih stvorenja koja nemaju glas, ali imaju dušu.
I zato ga životinje već danas gledaju onako kako ljudi gledaju dobre doktore.
Sa povjerenjem.
A povjerenje se ne dobija silom.
Ono se zaslužuje dobrotom.
