Kako to da je otišao Boro, šta je razlog? Djelovao je, koliko sam čuo, zdrav. Samo nekoliko dana ranije govorio je poeziju u Oštroj Luci na Književnim susretima Šušnjar, među svojim zemljacima. Govorio je punih pluća i iz sveg glasa. To sam takođe čuo, jer nisam bio prisutan.
Bio sam prisutan prošle i nekih ranijih godina i svjedočio "o pet minuta slave" živog pjesnika. On je vremenom postao glavna zvijezda tih susreta, ali i svih onih na kojima bi se pojavio. Gromoglasan, oštrog pogleda s dvije ruke u vazduhu i obaveznoj olovci u jednoj ruci, Boro Kapetanović decenijama unazad predstavljao je oličenje žive pjesničke riječi. Iz udžbeničkih i sličnih definicija znamo da je poezija najviši oblik duhovne i emotivne pismenosti, ali slušajući Boru Kapetanovića uvjerili bismo se da je poezija i najviši oblik govora. Zajednički nam prijatelji, citirajući Milovana Vitezovića, Borinog starog znanca i recenzenta koji je odavno s one strane, vele: "Srce ga je otkucalo". Smrt jednostavno zna iznenaditi i mnogo mlađe, a kamoli ljude u 73. godini.
Međutim, Boru nikada nisam povezivao s njegovim godinama. Po ponašanju, radoznalosti, poletnosti, a pogotovo po govoru i pisanju, uvijek je djelovao svjež i mlad. Stoga mi je bilo iznenađujuće kada sam ga posljednji put sreo krajem novembra prošle godine u Kući Milanovića, gdje je imao svoje veče i, kako sam to i onomad zapisao, kada je prisutne počastio rafalnom paljbom stihova. Tada mi je rekao da mu je upravo objavljena knjiga "Omorina nad kaldrmama". Nije imao primjerak kod sebe, ali mi ju je u februaru ove godine poslao poštom. Elem, iznenađujuće je bilo to što mi je rekao da mu je "Omorina" posljednja knjiga i da neće više objavljivati. Zašto je tako odlučio nakon 44 objavljene knjige i nakon više od pola vijeka u književnosti, nikada neću saznati. Sada samo znam da je bio u pravu. "Omorina nad kaldrmama" ostala je posljednja Borina knjiga i svojevrsni putopjev kroz Republiku Srpsku, gdje je opjevao naše gradiće i ponešto natuknuo o mortalitetu sopstvenog naroda. Njegov lični odlazak, ipak, činio se daleko. Boru je bilo nemoguće zamisliti bez poezije.
Od "Pesmovanog doba", njegovog pjesničkog prvenca iz daleke 1974. godine, bio je i ostao čovjek koji je živio za poeziju i kojeg nije zanimalo ništa drugo. Na tavanu njegove kuće u Sanskom Mostu, pričalo se u književnim krugovima, ostao je pun džak pisama njegovih obožavateljki iz bivše Jugoslavije.
U vrijeme kada se "kalio Boro" sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, poezija je još uvijek zauzimala značajno mjesto u društvu, a onda je stigao "džez rata". Književnost je gurnuta na margine društva, a poezija na margine književnosti. Boro je ipak ostao svoj. Pjesmovano doba potom je ustupilo mjesto dobu tranzicije, ali on, poput ostalih, nije htio da mu pisanje postane hobi. Pisanjem se, kako je sam tvrdio, bavio profesionalno i sitni književni honorari uz još sitniji borački dodatak bili su mu jedina sredstva za život. Iako se, kako je Andrić tvrdio, siromaštvo i kašalj ne mogu sakriti, bio je ljut kada kolege iz književnosti i inače iz umjetničke branše u javnost istupe sa rečenicama o njegovom lošem materijalnom stanju.
Nedugo poslije svoje majke, koja je doživjela duboku starost, otišao je tamo gdje "ništa ne boli", a njegove "osame u Mađiru", "ubijanja muva u dodžu", "jeseni divljeg konja" i "sumraci iznad snijegova" ostali su u ličnim i bibliotekama njegovog naroda. Boro Kapetanović bio je omiljen u narodu. Rado su ga i slušale i čitale mase, kao što je i on sam rado čitao i slušao druge. Savremenu književnu scenu pratio je poput svjetskog prvenstva u fudbalu - detaljno i fanatično. Dobrim knjigama radovao se kao Maradoninim driblinzima, a njegov Maradona među piscima i klasik nad klasicima bio je Branko Ćopić, o čemu svjedoči desetodijelna poema "Brančilo", objavljena u knjizi za djecu "Jedna čička i dva čička".
