Nagrade uvijek prijaju, ali ne zato što dokazuju da je nešto dobro, već zato što vam kažu da je neko pažljivo slušao ono što ste željeli da ispričate. Pozorište je prolazna umjetnost. Predstava traje koliko traje jedan susret glumaca i publike, a onda ostaje samo sjećanje. Zato su ovakva priznanja, posebno kada dolaze od stručnog žirija, dragocjena, jer potvrđuju da je taj susret imao smisla.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" Novica Bogdanović, komentarišući uspjeh predstave banjalučkog DIS teatra, pod nazivom "Plamen tišine", koja se vraća iz Trebinja sa regionalne smotre amaterskih pozorišnih predstava, sa tri vrijedna priznanja stručnog žirija.
Ovaj iskusni glumac, scenarista i režiser, ujedno jedan od osnivača i dugogodišnji umjetnički direktor DIS teatra, kaže da je prelijep osjećaj kada struka na ovako značajnoj regionalnoj smotri nagradi rad kompletnog umjetničkog ansambla?
- "Plamen tišine" nije nastajao sa ambicijom da osvaja nagrade. Nastajao je iz potrebe da progovorimo o tišini koju svi nosimo u sebi, o ljudima koji su ostali nevidljivi i o pitanjima koja nemaju jednostavne odgovore. Ako je žiri prepoznao vrijednosti predstave, onda vjerujem da je prepoznao i ono što je bilo najvažnije, zajednički rad ansambla. U ovakvim predstavama pojedinačne nagrade gotovo da ne postoje. Svaka pripada cijeloj predstavi, svakom glumcu, saradniku. Zahvalan sam za svaki njihov doprinos - rekao je Bogdanović.
GLAS: Za razliku od klasične dramske biografije koju je publika možda očekivala kada je u pitanju ljubav Alekse Šantića i Anke Tomlinović, izabrali ste forme poetskog i fizičkog teatra. Šta Vas je navelo da ovu priču ispričate kroz pokret, ekspresiju i istraživanje, umjesto kroz tradicionalni dramski okvir?
BOGDANOVIĆ: Bilo je već mnogo priča o Šantiću i Anki i nismo osjećali potrebu da ispričamo još jednu. Zanimalo nas je ono što ne piše u knjigama, ono što ostaje između istorijskih činjenica i onoga što čovjek nosi u sebi. Tokom rada smo mnogo istraživali, ali nas nije zanimala samo rekonstrukcija jednog vremena, već prije svega pitanje kako izgleda čovjek kada ostane sam, kako izgleda ljubav koja se nije mogla dogoditi i kako ono neizgovoreno ponekad postane snažnije od svih riječi. Upravo zbog toga nam klasična dramska forma nije bila dovoljna. Neke unutrašnje borbe i neka osjećanja teško se mogu objasniti samo dijalogom. Tijelo ih često pamti bolje od riječi, pokret može izraziti ono što monolog ne može, a muzika otvara prostor koji tekst ponekad ne može dosegnuti. Ovo je bio dug i inspirativan proces u kojem nismo bježali od priče, naprotiv, pokušali smo joj se približiti iz drugog ugla, iz ugla savremenog gledaoca. Nismo željeli da rekonstruišemo jedan život, već da osjetimo njegov trag. Zato je ova predstava više o onome što je ostalo između Šantića i Anke nego o onome što se zaista dogodilo. Vjerujem da pozorište nije mjesto na kojem dokazujemo istoriju, već mjesto na kojem pokušavamo da razumijemo čovjeka.
GLAS: "Plamen tišine" ne govori samo o Šantiću i Anki, već otvara pitanja o tome koliko naši životi zaista pripadaju nama, a koliko porodičnom pamćenju, vjeri i vremenu. Na koji način ova priča iz prošlog vijeka reflektuje dileme sa kojima se ljudi susreću i danas, posebno u svjetlu činjenice da je dramski fokus ispričan iz Ankinog ugla?
BOGDANOVIĆ: Upravo u tome je razlog zbog kojeg nam je ova priča bila važna. Nismo željeli da pravimo samo priču o jednoj velikoj ljubavi koja nije imala svoj srećan kraj, već da postavimo pitanje šta se dešava sa čovjekom kada njegov život počnu određivati okolnosti koje nisu samo njegove. Tradicija, vjera, običaji, očekivanja sredine i vrijeme u kojem živimo često su nevidljivi zidovi oko naših izbora. O tome govori naša priča.
Anka nam je bila posebno zanimljiva jer je u istorijskim zapisima ostala gotovo kao sjenka jednog velikog pjesnika. A iza te sjenke postojao je čovjek sa svojim željama, strahovima i pitanjima. Pokušali smo da joj vratimo glas i da pogledamo tu priču iz njenog ugla, jer ponekad tek kada promijenimo tačku gledišta možemo vidjeti ono što je dugo bilo skriveno.
Iako je vrijeme o kojem govorimo daleko iza nas, pitanja su i danas identična. Koliko sami biramo svoj put, a koliko ga nasljeđujemo? Koliko živimo ono što želimo, a koliko ono što se od nas očekuje?
Možda se zato ova priča i danas prepoznaje, jer se ne bavi samo Šantićem i Ankom, već čovjekom koji pokušava da sačuva sebe u vremenu koje od njega traži nešto drugo.
GLAS: DIS teatar postoji još od 1991. godine i na mnogo načina predstavlja centar okupljanja mladih ljubitelja umjetnosti u Banjaluci. Kako iz današnje perspektive gledate na taj razvoj pozorišta za mlade i šta danas znači DIS?