Šest članica Vijeće za saradnju zaljevskih država (GCC) često imaju problema upravo s onim dijelom naziva koji se odnosi na saradnju. Planovi o zajedničkoj valuti i željezničkoj mreži preko Arapskog poluotoka kasne već desetljećima, a nesuglasice u vanjskoj politici povremeno su dovodile i do višegodišnjih prekida odnosa među monarhijama.
Više od 2.000 projektila
Posljednjih deset dana rat je, međutim, nametnuo traumatičan oblik jedinstva. Otkako su Sjedinjene Američke Države i Izrael 28. februara napali Iran, više od 2.000 iranskih projektila i dronova palo je na zaljevske države. Napadi nisu ravnomjerno raspoređeni - više od polovine ciljalo je Ujedinjene Arapske Emirate, dok je Oman pogođen tek sporadično - ali posljedice su osjetile gotovo sve države regiona. Jedan od napada 9. marta pogodio je jedinu rafineriju nafte u Bahreinu, pri čemu su povrijeđene 32 osobe, a državna naftna kompanija bila je prisiljena proglasiti stanje više sile.
Ipak, jedinstvo prestaje kada se postavi pitanje odgovora. Podjele postoje i između država i unutar samih vlada: dok jedni zagovaraju suzdržanost, drugi traže odmazdu. Zaljevske države paralizirane su nepovjerenjem prema gotovo svim akterima ovog sukoba — uključujući i same sebe.
Velika dilema odnosi se na Ameriku. U mjesecima prije napada, svih šest članica GCC-a upozoravalo je predsjednika Donald Trampa (Trump) da ne pokreće rat protiv Irana. Kada je sukob počeo izgledati neizbježan, neke države su dodale i uslov: ako već udarite, učinite to odlučno. Plašile su se scenarija u kojem bi Amerika započela rat, a zatim se povukla, ostavljajući Iran oslabljen, ali i dalje stabilan.
Nepredvidiva politika
Trampova sugestija 9. marta da bi rat mogao uskoro završiti dodatno je uznemirila zaljevske lidere. Oni dobro znaju koliko američka politika može biti nepredvidiva. Uz to, ankete u SAD pokazuju da većina Amerikanaca ne podržava rat, dok predsjednikov rejting ostaje nizak. Za zagovornike opreza, ulazak u sukob pod takvim okolnostima predstavlja prevelik rizik: zaljevske države bi mogle postati meta iranskih napada, a da ih Amerika ubrzo potom ostavi same.
Istovremeno je i povjerenje u Iran - koje ionako nikada nije bilo veliko - gotovo potpuno nestalo. Saudijska Arabija i UAE godinama su pokušavali popraviti odnose s Teheranom, dok je Katar održavao relativno bliske veze. Ipak, svi su bili meta iranskih napada. Zbog toga mnogi u regionu smatraju da politika suzdržanosti više ne pruža sigurnost.
Dodatnu komplikaciju predstavlja uloga Izraela. Izraelski novinari nedavno su objavili tvrdnje da su UAE napali postrojenje za desalinizaciju vode u Iranu. Emirati su to brzo demantovali i optužili izraelske izvore za širenje dezinformacija. Slične tvrdnje ranije su se pojavile i u vezi s Katarom. U regionu se sve više vjeruje da Izrael pokušava stvoriti dojam da su zaljevske države već uključene u rat, čime bi ih faktički gurnuo u sukob.
Komplikovanje situacije
Unutrašnja politika dodatno komplikuje situaciju. Iako su zaljevske države monarhije, one ne mogu potpuno ignorisati javno mnijenje. Poseban slučaj je Bahrein, gdje šiitska većina već dugo optužuje sunitsku vlast za diskriminaciju. Protesti 2011. brutalno su ugušeni, ali nezadovoljstvo nije nestalo. Na nekim snimcima iranskih napada na kraljevstvo mogu se čuti ljudi koji navijaju za udare, što vlastima šalje alarmantnu poruku.
ZA sada prevladava struja koja zagovara suzdržanost. No, jedan veći iranski napad mogao bi promijeniti raspoloženje i gurnuti zaljevske države prema otvorenijem uključivanju u rat. Što sukob bude duže trajao, unutrašnje podjele i dileme u regionu bit će sve veće.