Jednom prilikom nije uspjela prepoznati ni vlastitog dečka kada su se slučajno sreli u supermarketu.
"Bili smo zajedno oko šest mjeseci kada smo se slučajno sreli u supermarketu. Dok smo prolazili jedno pored drugog između polica s pahuljicama, nisam imala pojma ko je on. Sjećam se da sam se uznemirila jer mi je prišao tako blizu, sve dok nije progovorio i dok nisam prepoznala njegov glas. Ne moram posebno naglašavati da nije bio oduševljen cijelim iskustvom. Ali za mene je to bilo sasvim normalno. Oduvijek mi je bilo teško prepoznavati lica, bez obzira na to koliko dobro poznajem neku osobu", navela je Steel.
Njenu priču prenosimo u cijelosti.
"Zbog toga sam se u sklopu BBC-jevog podcasta CrowdScience odlučila testirati na sljepoću za lica, odnosno prozopagnoziju, stanje u kojem ljudi imaju problema s prepoznavanjem lica.
Šta izaziva sljepoću za lica?
Stručnjaci kažu da je sljepoća za lica mnogo češća nego što većina ljudi misli i da pogađa otprilike jednu od 50 osoba.
U nekim slučajevima stanje se razvije nakon povrede mozga, naprimjer nakon moždanog udara.
Međutim, „ne susrećemo baš mnogo ljudi koji na taj način razviju sljepoću za lica“, ističe profesorica Sarah Bate, psihologinja sa Univerziteta u Bournemouthu u Velikoj Britaniji.
Mnogo je češće da ljudi poteškoće imaju od najranijeg djetinjstva, što je poznato kao razvojna ili urođena prozopagnozija.
Vjeruje se da ovaj oblik može biti nasljedan, što ukazuje na moguću genetsku vezu, iako tačan gen koji je odgovoran za to još nije poznat.
„Nikad nije tako jednostavno da postoji samo jedan gen“, kaže Bate.
„Obično je riječ o mnogo složenijoj interakciji genetskih faktora i faktora iz okoline.“
Bate smatra da bi rana vizuelna iskustva mogla imati određenu ulogu.
Neki ljudi sa sljepoćom za lica opisuju periode u djetinjstvu kada im je vid bio narušen ili neuobičajen.
„Mogu postojati kritične faze razvoja koje su važne za učenje prepoznavanja lica“, kaže ona.
„Ako dijete nije dobilo naočale kada su mu bile potrebne ili ako je rođeno s kataraktom koja utiče na vid, to bi moglo narušiti taj proces.“
Meni to ima savršenog smisla.
Imala sam određenih problema s vidom kao malo dijete, ali nikad nisam povezivala činjenicu da sam morala nositi povez preko oka kada sam imala osam godina s problemima koje sam kao odrasla osoba imala u prepoznavanju svog tadašnjeg dečka.
Postoje i dokazi koji ukazuju na to da bi drugi faktori mogli imati ulogu.
„Znamo, naprimjer, iz poremećaja iz spektra autizma, kada nekim ljudima nije ugodno uspostavljati kontakt očima, da veliki broj ljudi s tim stanjima također ima probleme s vještinama prepoznavanja“, kaže Bate.
Djeca koja odrastaju uz ograničene društvene kontakte također bi kasnije u životu mogla imati poteškoća s prepoznavanjem lica, dodaje ona.
Slabija povezanost
Prepoznavanje poznatog lica može izgledati kao nešto što većina ljudi radi bez ikakvog napora, ali neuroznanstvenici tvrde da se ono oslanja na složen niz procesa u mozgu.
„Imamo posebno moždano kolo za prepoznavanje lica“, kaže profesorica Zaira Cattaneo, neuroznanstvenica sa Univerziteta u Bergamu u Italiji, koja istražuje percepciju lica.
„Sve počinje u stražnjem dijelu mozga, u senzornim regijama“, koje su se razvile tako da budu „izuzetno selektivne kada su u pitanju lica“.
Ta regija, poznata kao potiljačni režanj, sadrži primarni vizuelni korteks, gdje se vizuelne informacije prvo primaju i tumače.
Vizuelne informacije potom putuju do regije mozga koja se naziva temporalni korteks, gdje se proces prepoznavanja produbljuje.
„U toj fazi ne samo da prepoznajete lice već također znate je li vam lice poznato“, kaže Cattaneo.
„Možete mu dodati ime i sve semantičke i biografske podatke o toj osobi.“
