Kultura sjećanja nije primarno obaveza prema mrtvima, već izraz odgovornosti prema živima i budućim generacijama - poručio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Nihad Kreševljaković, govoreći o ulozi umjetnosti, kulture i Modula memorije Festivala MESS u očuvanju sjećanja na ratne traume i genocid u Srebrenici.
U razgovoru za Fenu u povodu obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, Kreševljaković je istaknuo da način na koji se društvo odnosi prema žrtvama govori mnogo više o društvu koje se danas gradi nego o prošlosti koja se obilježava.
Govoreći o Modulu memorije Festivala MESS, naglasio je da je posebno značajno to što je riječ o programu koji je pokrenut u periodu opsade Sarajeva, koji traje do danas i koji se realizira u institucionalnom okviru festivala MESS kao javne ustanove.
- Mnogi se ne sjećaju da je u tim poslijeratnim godinama veoma mali broj ljudi, a pogotovo institucija, tako posvećeno i sistematski tretirao period agresije. Vitalnost Modula memorije bila je u tome što se prošlošću bavio kroz umjetnost, tako da Modul memorije nikada nije bio program koji je prošlost tretirao kao neki muzejski eksponat - kazao je Kreševljaković.
Prema njegovim riječima, još u periodu opsade bilo je jasno da se u Bosni i Hercegovini ne vodi samo borba za teritorij, nego i za značenje ljudskog iskustva.
Upravo to, kako je naveo, govori o ulozi i značaju tog programa za društvo.
Kreševljaković ističe da Modul memorije nikada nije imao isključivo komemorativni karakter, nego je stvarao prostor u kojem se kroz umjetnost pokušavalo razumjeti ono što se ne doživljava samo kao prošlost, već i kao iskustvo važno za sadašnjost i budućnost.
- Nismo sumnjali da nam i tako užasna iskustva, ako imamo dobar pristup, mogu pomoći da i kao pojedinci i kao društvo budemo bolji ljudi - rekao je.
Podsjetio je da je u nekim poslijeratnim godinama, kada je producirana predstava "Pucanje duše", po knjizi Janje Beč, u režiji Aleša Kurta, na materijalima stajala poruka: "Kada jedan genocid počne da se zaboravlja, drugi počinje".
Kada je riječ o genocidu u Srebrenici, Kreševljaković naglašava da su historijske činjenice i sudske presude temelj, te da bez njih nema istine u pravnom smislu.
Ipak, smatra da one same nisu dovoljne da oblikuju društvenu svijest.
- Presudama je dokazano da je u Srebrenici počinjen genocid, ali one ne objašnjavaju emociju i sve ono što se u tome krije. Presude ne mogu objasniti šta znači izgubiti sina, čekati identifikaciju kostiju dvadeset godina ili sjediti u praznoj sobi gdje se samo čuju otkucaji sata. To je nešto što se može shvatiti samo u prostoru umjetnosti - kazao je.
Dodao je da kultura sjećanja nije alternativa historiji, nego njen sastavni dio, jer omogućava da se žrtvama vrati ljudsko lice i da se, umjesto brojeva, vide ljudi, pri čemu se ne dovode u pitanje činjenice.
Govoreći o tome šta umjetnost može reći o Srebrenici, a što ne mogu sudske presude, politički govori ili zvanične komemoracije, Kreševljaković kaže da sud utvrđuje odgovornost, dok umjetnost postavlja pitanja.
- Presuda govori šta se dogodilo, a umjetnost nas pita kako je bilo moguće da se to dogodi. Umjetnost ne prestaje istraživati ni nakon okončanja presuda, pitajući se šta se događa s onima koji ostaju ili šta taj događaj govori o nama danas - naveo je.
Kao primjer takvog pristupa spomenuo je rad Jasmile Žbanić, ističući da istinska umjetnost nikada ne govori u ime žrtve, već stvara prostor u kojem se glas žrtve čuje.
- Onoga trenutka kada umjetnost postane ilustracija političke poruke, ona prestaje biti umjetnost. Njen cilj je vratiti pojedinca u središte priče, čime se ne čuva samo sjećanje, već i dostojanstvo tih ljudi - kazao je Kreševljaković.
Smatra da je kultura sjećanja posebno važna u društvu u kojem se i pravosnažno utvrđene činjenice nerijetko relativiziraju, negiraju, pa čak i gdje se glorificiraju zločinci i njihovi zločini.
- Time se direktno ugrožava ideja postojanja univerzalnih vrijednosti na kojima bi trebala počivati savremena civilizacija. Zato je kultura sjećanja uvijek pitanje budućnosti, ali i našeg odnosa prema stradanjima drugih ljudi širom svijeta - poručio je.
Kreševljaković smatra da, polazeći od iskustva Bosne i Hercegovine, društvo nema pravo šutjeti kada se u svijetu događaju zločini i stradanja, uključujući i, kako je naveo, ono što se događa u Palestini. Prema njegovim riječima, šutnja bi značila pristajanje na isto licemjerje koje je doprinijelo agresiji na Bosnu i Hercegovinu i presuđenom genocidu u Srebrenici.
Govoreći o umjetničkom pristupu ratnim traumama, upozorio je da postoji opasnost od patetike, banalizacije i prisvajanja tuđe boli.
- Desi se da neki veću pažnju posvete tome da proizvedu emociju umjesto da pokušaju razumjeti čovjeka. Banalizacija je opasna, kao i pokušaj da se prisvaja bol i iskustvo drugih ljudi, te da se koriste kao štit iza kojeg moraliziramo drugima - rekao je.
Osnovno je, naglašava, poštovanje prema žrtvama i svijest da je riječ o ljudima s imenima, porodicama i životima koji su nasilno prekinuti. Dodao je da su u Bosni i Hercegovini nastala brojna značajna umjetnička djela u različitim formama koja se bave ovim temama.
Posebno važnim smatra način na koji se o Srebrenici govori mladim generacijama, naročito onima koje nisu rođene tokom rata.
- Treba paziti da to ne dožive kao pritisak, niti da se forsiraju stvari formalne prirode, kao što su datumi. Važno je govoriti o suštini i o stvarima kroz koje se možemo identificirati - kazao je.
Mladi, dodaje, trebaju razumjeti da genocid nije počeo egzekucijama, već mnogo ranije - dehumanizacijom, govorom mržnje i negiranjem identiteta.
- Važno je da shvate da ni Srebrenica, ni Prijedor, ni Foča, ni Višegrad, ni Sarajevo nisu samo priča o historiji Bosne i Hercegovine, već univerzalno upozorenje za svako društvo. To je izazov za svakoga od nas kao pojedinca, da u takvim trenucima nikada ne budemo na strani onih koji će činiti ili podržavati zločine - istaknuo je Kreševljaković.
Na pitanje može li kultura biti odgovor na negiranje genocida, relativizaciju zločina i reviziju historije, kaže da sama kultura nije dovoljna, ali da je nužna kako bi odgovori društva bili upotpunjeni.
- Sudovi su donijeli presude, a neke će sigurno tek donijeti. Zakonima možemo sankcionirati negiranje genocida, kroz obrazovanje možemo prenositi činjenice, ali jedino umjetnost i kultura mogu te činjenice pretvoriti u iskustvo i kreirati empatiju - kazao je.
Upozorio je da se negiranjem genocida stvara dojam da se na izvjestan način taj genocid nastavlja, jer se produžavaju njegove posljedice.
- Žrtvama se oduzima ono što im je nakon svega jedino ostalo, a to su pravo na istinu i pravo da se stvari imenuju onakvima kakve jesu - naglasio je.
Pozivajući se na Raphaela Lemkina, koji je definirao pojam genocida, Kreševljaković ističe da genocid nije samo uništenje ljudi, već i pokušaj uništenja njihovog identiteta.
Smatra da bi bilo opasno kada bi se sjećanje na Srebrenicu svelo na formalnost i obilježavanje samo oko 11. jula, ali dodaje da ne misli da se Srebrenice u Bosni i Hercegovini ljudi sjećaju samo tog dana.
- Mislim da je Srebrenica, kao i općenito sve što se događalo u Bosni i Hercegovini u tom periodu, prisutna u slici svijeta ovdašnjih ljudi, posebno kada govorimo o ljudskim pravima, diskriminaciji, odgovornosti, pravdi ili dostojanstvu čovjeka - naveo je.
Razlika između istinskog njegovanja sjećanja i političke instrumentalizacije Srebrenice, prema njegovim riječima, vrlo je jasna.
- U središtu pažnje moraju biti žrtve, njihovo dostojanstvo i pravo na istinu, a ne bilo kakva politička korist ili bilo koji drugi interes, kao ni kreiranje novih podjela ili mržnje. Sjećanje nikada ne smije postati vlasništvo bilo koje političke opcije, jer sjećanje pripada cijelom društvu - poručio je.
Odgovorna kultura sjećanja, smatra Kreševljaković, mora počivati na principima istine, dostojanstva i univerzalnosti.
- Nema alternativnih činjenica u odnosu na pravosnažno utvrđeni genocid. Ne smije se dopustiti da ubijeni budu samo brojevi. Naša iskustva trebaju služiti tome da prepoznajemo i reagiramo na opasnost od dehumanizacije bilo kojeg čovjeka, bilo gdje u svijetu - kazao je.
Naglasio je da kultura sjećanja nije poziv da se živi u prošlosti, već da se iz nje uči kako se zlo ne bi ponovilo - ni Bosni i Hercegovini, ni bilo kome drugom.
Govoreći o tome može li Modul memorije, polazeći od iskustva Bosne i Hercegovine i Srebrenice, otvoriti prostor za razgovor o drugim ratovima, sukobima i zločinima u svijetu, Kreševljaković ističe da Modul memorije to već odavno jeste.
- Ono što se dogodilo ovdje bila je naša polazna tačka, ali smo vrlo brzo shvatili da lamentirati isključivo nad vlastitim iskustvom nema smisla ako to naše iskustvo ne budi u nama osjećaj odgovornosti i empatije prema drugima - rekao je.
Podsjetio je da se Modul memorije bavio Libanom, Sudanom, Palestinom, Ukrajinom i holokaustom, nastojeći uvijek ostati koncentriran na suštinu ljudskog iskustva i njegovu umjetničku interpretaciju.
- Mjera je, rekao bih, vidjeti sebe u drugom čovjeku i ne zaboraviti dvije stvari koje ljudi ovdje znaju stoljećima: da je ubiti jednog čovjeka kao ubiti cijelo čovječanstvo, a spasiti jednog čovjeka kao spasiti cijelo čovječanstvo. Druga je da naše različitosti nisu kazna, već dar, date da bismo upoznali jedni druge, učili jedni od drugih i bili bolji, a ne da bismo se međusobno mrzili - poručio je Kreševljaković.
Zaključio je da u bosanskom identitetu, onako kako ga razumije, postoji nešto transnacionalno, univerzalno i suštinsko, što treba čuvati.
- Mi nismo samo zemlja, već jedna misao, jedna ideja u kojoj je mjera našeg bosanstva zapravo mjera naše vlastite ljudskosti, dobrote, istinoljubivosti i pravednosti. Sve ostalo manje je važno - kazao je Kreševljaković.
