Wi-Fi danas doživljavamo kao nešto gotovo nevidljivo: signal koji povezuje telefone, računare i televizore. Međutim, istraživači sa Karlsruhe Institute of Technology upozoravaju da bi upravo ta nevidljiva mreža mogla postati i neočekivano moćan alat za nadzor ljudi. Svoja otkrića su prošlog novembra na konferenciji ACM Conference on Computer and Communications Security.

Njihovo novo istraživanje pokazuje da Wi-Fi signali mogu otkriti mnogo više nego što većina nas pretpostavlja. Ne samo da mogu registrovati da je neko prisutan u prostoriji, nego mogu pratiti gdje se kreće, šta radi, pa čak i prepoznati o kojoj se osobi radi. U glavnom eksperimentu sistem je identifikovao ljude s preciznošću od čak 99,5%.

Dio ove priče koji izuzetno uznemiruje jeste činjenica da za to nije potrebno hakovati vaš telefon niti pristupiti vašoj mreži. Zapravo, ne morate biti ni povezani na Wi-Fi. Dovoljno je samo da se nalazite u prostoru kroz koji prolaze radio-talasi.

Princip koji stoji iza svega djeluje gotovo banalno. Kada se čovjek kreće kroz prostoriju, njegovo tijelo neprimjetno mijenja način na koji se radio-signali šire. Talasi se odbijaju od zidova, namještaja i ljudskog tijela, stvarajući jedinstvene obrasce. Naučnici već godinama znaju da se ti obrasci mogu koristiti za detekciju prisutnosti, ali nova studija pokazuje koliko je tehnologija postala sofisticirana.

Ključnu ulogu igra takozvani „beamforming“ (beamforming feedback information – BFI), funkcija uvedena s Wi-Fi 5 standardom još 2013. godine. Umjesto da signal ravnomjerno šalje na sve strane, moderni ruter usmjerava radio-talase prema konkretnom uređaju kako bi veza bila brža i stabilnija. Da bi to funkcionisalo, uređaji ruteru stalno šalju podatke o tome kako signal putuje kroz prostoriju.

Zamislite da je Wi-Fi poput nevidljive mreže talasa koja ispunjava sobu. Kada se krećete kroz tu mrežu, vaše tijelo malo „gura“ i mijenja te talase, baš kao što kamen pravi valove u vodi. Svaka osoba ima malo drugačiji način kretanja, visinu, građu tijela i držanje, pa iza sebe ostavlja pomalo jedinstven „otisak“ u Wi-Fi signalima. Računar može naučiti da prepoznaje te obrasce, slično kao što prepoznaje nečiji glas ili lice. To ne znači da vidi osobu kao kamera, nego prepoznaje njen karakterističan način na koji utiče na Wi-Fi talase. Pomoću AI tehnologije, ove paterne u kretanju, obrasce, moguće je lako pripisati određenoj osobi.

Problem je što ti podaci nisu šifrirani. Drugim riječima, neko ko se nalazi u dometu signala može ih presretati bez pristupa mreži i bez kontrole nad ruterom. Potreban je samo uređaj sposoban da „sluša“ komunikaciju između rutera i drugih uređaja.

Ovakva otkrića otvaraju ozbiljna pitanja privatnosti. Domovi već su prepuni senzora, kamera i mikrofona, ali Wi-Fi je do sada uglavnom djelovao bezazleno. Ipak, ako bežični signal može postati svojevrsni radar za praćenje ljudi kroz zidove, onda granica između praktične tehnologije i nadzora postaje opasno tanka.

Istraživači naglašavaju da tehnologija ima i potencijalno korisne primjene — od praćenja starijih osoba koje žive same do sistema za hitne slučajeve. No historija tehnologije pokazuje da mogućnost nadzora rijetko ostane neiskorištena.

Wi-Fi je nekada bio simbol slobodnog i nevidljivog povezivanja. Sve više izgleda da bi mogao postati i nevidljivi svjedok našeg svakodnevnog života.