Naučnici otkrili da munje na Jupiteru mogu biti i do milion puta snažnije od onih na Zemlji
Jupiter, najveća planeta u Sunčevom sistemu, ima odgovarajuće gigantske oluje, od kojih neke traju stoljećima. Gotovo svaka svemirska letjelica koja je do danas prošla pored Jupitera detektovala je munje, s bljeskovima vidljivim na noćnoj strani planete.
Na osnovu misija koje su mogle detektovati samo najsnažnije bljeskove na tamnoj strani, prethodna istraživanja sugerisala su da su Jupiterove munje slične munjama najviše energije na Zemlji, poznatim kao "supermunje".
Međutim, kada je NASA-ina svemirska letjelica Juno počela da kruži oko divovske planete 2016. godine, njena kamera za praćenje zvijezda bila je dovoljno osjetljiva da detektuje ono što se činilo kao brojni slabiji bljeskovi, slični Zemlji.
Problem sa snimanjem Jupitera noću je taj što njegovi oblaci mogu zakloniti pogled na munje. Zbog toga je teško procijeniti njihovu stvarnu snagu, objasnio je glavni autor studije Michael Wong, planetarni naučnik sa Univerziteta Kalifornija u Berkeleyju.
U novoj studiji, Wong i njegove kolege su umjesto toga analizirali podatke sa Junovog glavnog instrumenta, koji je mogao detektovati radioemisije Jupiterovih munja. Takvi podaci bi mogli pružiti precizniji način mjerenja snage munja na koje ne utječu zamagljujući oblaci.
Izazov s kojim se istraživači suočili bio je taj što Jupiter često istovremeno doživljava više oluja u pojasevima koji okružuju planetu. Zbog toga može biti teško precizno odrediti koja je oluja proizvela munje koje je Juno detektovala.
Međutim, 2021. i 2022. godine, u sjevernom ekvatorijalnom pojasu Jupitera nastupilo je zatišje u olujama. To je omogućilo naučnicima da se fokusiraju samo na jednu veliku oluju u isto vrijeme, precizno određujući njenu lokaciju pomoću NASA-inog svemirskog teleskopa Hubbl , teleskopa Juno i slika amaterskih astronoma. Wong ih je nazvao "prikrivenim superolujama".
Slično pravim Jupiterovim superolujama, njihova aktivnost je trajala mjesecima, ali za razliku od pravih superoluja, njihovi oblačni tornjevi su dostizali samo skromne visine.
Juno je bio dovoljno blizu četiri od ovih prikrivenih superoluja da analizira mikrovalove od njihovih munja.
"Bilo je tako zadovoljavajuće proći kroz statistiku i vidjeti da smo s našim Juno podacima zaista uhvatili većinu munjastih impulsa na radiotalasnim dužinama", rekao je Wong za Space.com.
Bljeskovi koje su istraživači detektovali u prosjeku su se javljali tri puta u sekundi tokom ovih preleta. Na osnovu 613 izmjerenih impulsa, izračunali su da se njihova snaga kretala od otprilike snage Zemljinih gromova do 100 ili više puta snažnijih.
