I zaista je to nešto posebno i drugačije. Nama, koji smo navikli da nas uoči svakog Mundijala (osim 2014.) pitaju "Za koga ćeš navijati na Svjetskom?" čudno je čuti "Welcome to the World Cup" prilikom ulaska na stadion.
Gledamo svoju državu na velikoj sceni. Gleda je cijeli svijet, ali nama je to drugačije. Našim ljudima ovaj uspjeh reprezentacije nemoguće puno znači, neopisivo. Sreli smo toliko ljudi koji su stigli u Toronto iako nemaju ulaznicu, a nažalost vidjelo se i na tribinama da masu naših navijača nije ušlo na stadion. Na ulicama je bilo toliko puno ljudi da smo imali osjećaj kako će sami napuniti stadion, ali su tribine BMO Fielda uglavnom bile crvene.
Nema veze. Tih nekoliko hiljada Bosanaca i Hercegovaca na tribinama bili su glasniji, a scene kortea sa ulica Toronta su, bukvalno, obišle svijet. A i da nisu, mi smo ih vidjeli, doživjeli i nama je super. Svjet se ionako divi svemu i svačemu, pa dođosmo i mi malo na red.
View this post on Instagram
"Lots of blue", rekao nam je jedan Kanađanin dok se okretao i pomalo zbunjeno gledao plavu rijeku ljudi koja je išla prema stadionu. Orila se pjesma, svi nasmijani, nije bilo nijednog incidenta.
Stižemo na stadion i slijedi već opisani šok. Bili bismo smiješni kada bismo se pretvarali da nam je to normalno. Nije, nismo navikli na ovakve stvari i to nije sramota priznati.
S jedne strane Schweinsteiger, s druge Umtiti i ko zna ko još. Čak je bilo pomalo bizarno vidjeti Umtitija koji se izolovao od ljudi, u sakou čući u prolazu blizu toaleta i nešto tipka na telefonu. A čovjek igrao za Barcelonu, "zaradio milione" kako mi to volimo reći.
Odsvirala je himna, utakmica je počela. Nervoza je, ali nekako sve to posmatramo kao nagradu. Općenito se kod naših navijača ne može primijetiti neki preveliki pritisak rezultata. Imamo osjećaj kao da je ona Italija i sve što se te noći dešavalo u Zenici već napunilo srca svih nas, pa je sve što napravimo na Svjetskom prvenstvu bonus.
Sigurni smo da, u slučaju nekog neuspjeha, ovaj put neće biti ni previše negativnih komentara, a ni raspada sistema kao poslije Brazila 2014. godine. Takva je klima jednostavno. A daleko od toga da nemamo rezultatski motiv. Rekao je Demirović da nismo došli samo vidjeti kakvi su stadioni, nego napraviti nešto veliko i to je sve što trebamo znati.
Utakmica kao utakmica, solidna. Moramo biti iskreni i priznati da nismo odigrali kako možemo, teško smo živjeli u pojedinim dijelovima susreta a opet smo, s druge strane, lako mogli otići i na 2:0 što bi vjerovatno značilo pobjedu. Imali smo malo i sreće, pamtit ćemo Kolašinca i onu intervenciju, a posebno Lukića kojem je pripao savršen trenutak da postigne prvijenac u dresu BiH. Svaka mu čast za partiju, ipak je on tek četvrti, ako ne i peti napadač BiH. Spletom brojnih okolnosti je dobio priliku da igra od starta i pokazao da je zasluženo među Zmajevima, iako je bilo dušebrižnika koji su to povezivali sa njegovim imenom i ostalim glupostima. Svaka čast za Jovu, još jednom.
Uglavnom, dobar bod. Potencijalno i presudan, jer on sada znači da sa pobjedom protiv Katara sigurno prolazimo grupu. Ne znamo je li matematički moguće ne biti među osam najboljih trećeplasiranih sa četiri boda. Nećemo se unaprijed otpisivati ni protiv Švicarske, čak štaviše - dojma smo da Švicarska uopšte nije (puno) kvalitetnija od Kanade. Kanada je podcijenjena reprezentacija.
Nakon završetka utakmice pomiješane emocije kod naših navijača. Mnogi su žalili za propuštenom pobjedom, ali većina je saglasna da je remi zaista bio najpravedniji ishod.
Sa završetkom utakmice u Torontu završava se i naša kanadska avantura. Selimo se u SAD, prvo Salt Lake City gdje je baza naše reprezentacije, a onda putujemo za Los Angeles i poslije za Seattle. Nakon prve utakmice, nekako vjerujemo da se iz Seattlea nećemo put Sarajeva, već negdje drugo.
Vanja Vukmirović
(Vijesti.ba)
