NAKON VUČIĆEVOG PORAZA STIŽU NEUGODNA PITANJA: Musić prozvao Dodika, njegovog sina i cijeli SNSD!

Politikolog i politički konsultant Aleksandar Musić u intervjuu za CdM ocjenjuje da bi pobjeda Studentske liste u Srbiji mogla donijeti Crnoj Gori predah od političkog, medijskog i geopolitičkog pritiska iz Beograda, ali upozorava da taj prostor mora iskoristiti za jačanje institucija, zaštitu državnih interesa i ubrzanje evropskog puta. Poručuje da promjena vlasti u Srbiji neće nužno promijeniti djelovanje SPC u Crnoj Gori, te da će glavni izazov biti da država iskoristi novu političku realnost za rješavanje unutrašnjih slabosti i otvorenih pitanja sa Hrvatskom.

Koliko je ubjedljiva pobjeda Studentske liste i poraz Aleksandra Vučića istorijski važan događaj za Srbiju? Da li je riječ samo o promjeni vlasti ili o porazu čitavog političkog modela koji je Vučić godinama gradio?

Radi se o generacijskom događaju za Srbiju. Studentska lista se od početka gradila kao najšira moguća koalicija za resetiranje trulog sustava – jasno im je da imaju povijesnu priliku korjenito mijenjati ključne stvari, ono što je propušteno 6. oktobra 2000., jasno im je da po preuzimanju vlasti nemaju puno vremena za isporučiti prve rezultate čišćenja u pravosuđu, policiji i medijima te da će tek prvi sljedeći izbori biti izbori na kojima će se glasati o kandidatima, ideologijama, detaljima. Ovo nije samo poraz Vučićevog trulog sustava, ovo je poraz i svih onih koji su mu držali ljestve ili svojom nesposobnošću pomagali održanju mu na vlasti – poraz društvenog-političkog tumora zvanog SPS, poraz oronule lijevoliberalne opcije Đilas-Tepić-Ponoš i poraz lažne desnice, rezerve režima (Miloš Jovanović, Aleksandar Pavić, Vladimir Gajić itd.).

Kakve će biti posljedice ovog izbornog rezultata po političke prilike u Crnoj Gori? Hoće li oslabiti uticaj Beograda na crnogorsku političku scenu i šta bi to moglo značiti za političke partije koje su bile bliske Vučiću?

Crna Gora će svakako malo odahnuti, počinuti, no hoće li to iskoristiti za osnažiti vlastitu nacionalnu sigurnost, vlastite institucije i vlastitu političku zajednicu ili će prosuti priliku kao što ju je DPS prosuo 2006-2020. – ostaje vidjeti. Ono što je primjetno jest da su mnogi preko noći okrenuli kapute, odjednom čestitaju studentima, otkrivaju snagu i čari pobunjene mladosti, kao da ih nikad nije dovodio na vlast, kao da nikad nisu glasno šutjeli na Vučićevo izborno, terensko i propagandno mrcvarenje Crne Gore, kao da se nikad nisu patološki bojali Vučića. Bilo bi zdravo sada priupitati ih gdje su bili kad je Vučić dva puta odlučivao izbore u Nikšiću preko kriminalaca iz istočne Hercegovine, kad je medijski izbombardirao premijera države u jesen 2023., kad je pregazio predsjednika države u Podgorici u jesen 2024., kad se kolonijalno hvalisao rješavanjem situacije u Budvi, kad je vodio tabloidne kampanje mržnje protiv Cetinja (a time i protiv države, a isto bi bilo da je to radio protiv primjerice Pljevalja). To su pitanja za velje junake iz Pokreta Evropa sad!, velje junake iz Demokrata, hrabre analitičare koji se bave ogromnim hrvatskim utjecajem u Crnoj Gori (na folklorna društva u Tivtu i Kotoru), no nije ih bilo ni vidjeti ni čuti kad je ovaj godinama vedrio i oblačio pod nosom im. I naposljetku – to je itekako pitanje za Andriju Mandića, koji će se sada, zbog mjesec dana bockanja od strane Informera i Politike kojem je bio izložen, praviti Vučićevom žrtvom, kao što i radi u razgovoru sa stranim diplomatima, a godinama je Vučiću vjerno i robovski služio. To je, dakako, pitanje i za gospodina Ljubišu Ostojića, navodnog kršćanskog pastira koji je služio poprilično nekršćanskoj, diktatorskoj osobi. Bit će za higijenu društva krajnje nezdravo i poprilično žalosno ako se podvlačenje računa Vučićevog utjecaja u Crnoj Gori na kraju svede na nesretnog Milana Kneževića i grotesknog Vladislava Dajkovića.

Može li pobjeda Studentske liste dovesti do promjene odnosa Srbije prema Crnoj Gori, posebno kada je riječ o poštovanju njenog suvereniteta, državnosti i samostalnog evropskog puta?

U pogledu budućih srpsko-crnogorskih odnosa niti bih bio očaran, a onda ni razočaran. Crna Gora će svakako predahnuti barem malo jer Srbija ima prječeg posla – mora ukloniti mafiju iz države, ubojice iz policije, super-bogatu tajkunsku klasu iz društva. Ono što je nerealno sa crnogorske strane očekivati jest da će tamo na vlast ikad doći nekakav Čedomir Jovanović ili nekakav Nenad Čanak, koji su, uzgred rečeno, obojica godinama služili Vučićevom režimu, bilo botovski, bilo lokalno-koalicijski, bilo glumeći egzotičnu opoziciju u odnosu na koju se onda Vučić gradio kao ‘normalan’ za prosječnog srpskog birača. Kao što sam u prošlom razgovoru rekao – realno i bez emocija sagledano, iz vizure Srbije trećina crnogorskih građana koji se izjašnjavaju Srbima i snažna SPC prisutnost u Crnoj Gori prirodom će stvari uvijek biti geopolitički atraktivni za instrumentalizaciju, a svako neovisnije ponašanje Crne Gore uvijek će na toj strani biti etiketirano kao „izdajničko“ i „antisrpsko“.

Iz vizure Crne Gore pitanje je hoće li se u Srbiji ikad pojaviti vlast bez snažnog neoimperijalnog nagona prema Crnoj Gori, odnosno hoće li se s nekom vlašću u Srbiji moći uspostaviti iskreni i ravnopravni zajednički jezik, razumno ispoštovati dijelove zajedničke povijesti i obiteljske veze, a ne pasti u zamku bilo pro-beogradskog sluganstva bilo anti-beogradske mržnje. To donekle vrijedi i za Studentsku listu, iako se ona neće ni imati vremena baviti Crnom Gorom, a itekako vrijedi za vlasti u Srbiji koje će uslijediti nakon nje. U pogledu kratkoročnog i srednjoročnog razdoblja – europskog puta Crne Gore – pritisak iz Srbije će nesumnjivo splasnuti i to je dobro.

Da li će se promjena vlasti u Srbiji odraziti i na djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori? Može li se očekivati drugačiji odnos SPC prema crnogorskom identitetu, državnosti i političkim podjelama?

Neće. SPC ima svoju misiju remodeliranja Crne Gore iznutra, to je uklesano u kamenu, a alati su ti koji se prema potrebi mijenjaju. Prva prava reakcija iz režima kojom se Vučića implicitno pustilo niz vodu bila je ona ni manje ni više no Porfirijeva. Iz toga jasno proizlazi da SPC sigurno neće vezati svoju sudbinu i svoj utjecaj za jednog političkog propaliteta. Očekujem da će se Metodije vratiti Joanikiju te će obojica sve karte sada odigrati na onog koji u vladajućoj strukturi Crne Gore obavlja taj posao, a to je Andrija Mandić. To što je Vučić pao, ne mijenja njihovu misiju, naprotiv. Mnogi ex-vučićevci iz NSD-a će sada snažnije no ikad recitirati europsku pjesmicu, a iznutra raditi isto – s Vučićem ili bez njega. Što je najgore – strategija im je inteligentna – ogrni se europskim, zaštiti se europskim štitom, a iznutra udari snažno i korjenito. Hoće li im to uspjeti – ovisi o opoziciji (pošto je PES do kraja kleknuo pred Mandića). Ako je suditi prema njezinom performansu u zadnjih 6-7 godina – ne bih se pretjerano nadao.

Koliko je realno očekivati da će nova politička vlast u Srbiji promijeniti spoljnopolitički kurs zemlje i približiti je Evropskoj uniji? Može li to uticati i na ubrzanje evropskih integracija cijelog Zapadnog Balkana?

Realno je očekivati zaokret prema Europi. To svakako može ubrzati evropske integracije cijelog Zapadnog Balkana. Ono što ne bih želio vidjeti jest da se pojavi makar najmanja ideja da se crnogorsko pristupanje Europskoj uniji preko noći (a možda pod utjecajem europske izborne sezone 2027.) počne vezivati uz ono srpsko, nekom diplomatskom instant-kombinacijom. Uz najbolje želje Srbiji za povratkom Europi – red se mora znati.

Kakve posljedice poraz Vučića može imati na odnose Srbije i Hrvatske? Postoji li prostor za smirivanje političkih tenzija i otvaranje nove faze regionalne saradnje?

Ne očekujem ikakve veće posljedice. Naime, u Hrvatskoj se o srpskoj politici ne zna doslovno ništa, barata se nekim pretpotopnim crno-bijelim slikama, a interes i elita i masa za situacijom u Srbiji nikad nije bio manji. Hrvatska je članica EU i NATO, Srbija nije. Jedino što će se promijeniti jest, pretpostavljam, smanjenje antihrvatskih tabloidnih kampanja, danonoćno plašenje ustašama koje je Vučić-Brnabić režimu služilo u proizvodnji permanentnog izvanrednog stanja. Izvan toga – radi se o dvije različite države koje su poprilično odmakle jedna od druge. Jugoslavenski okvir je mrtav, eho tog kolektivnog razmišljanja postoji i dan danas (u Crnoj Gori je jak), no u realitetu radi se o dva različite mikro-svemira. Što se tiče prostora za suradnju – ekonomski nikad nije bio sporan, a što se tiče političkog – pretpostavljam da će Hrvatska inzistirati na nerješenim pitanjima iz rata, a sumnjam da će ijedna buduća srpska vlast pristajati jasno se odrediti prema tome ili implicitno priznati učešće države u tim događajima.

Kako bi se promjena političkih odnosa u Beogradu mogla odraziti na Bosnu i Hercegovinu, posebno na odnose Srbije sa Republikom Srpskom i ukupnu stabilnost regiona?

Vučićeva politika u BiH bila je maligna, a Milorad Dodik se osramotio bezrezervnom podrškom Vučiću na ovim izborima. Osramotio se on, njegov sin Igor Dodik, uliznički kadrovi poput Staše Košarca i cjelokupni SNSD. Iako je već sredinom izbornog dana Dodik krenuo lavirati na društvenim mrežama i slati “neutralne” poruke, odium građana Srbije prema njegovoj ulozi na ovim izborima velik je, što se vidjelo po stotinama antidodikovskih izjava s beogradskih ulica u nedjelju navečer. Ne očekujem ikakvu destabilizaciju BiH nakon ovih izbora u Srbiji, naprotiv. Nova vlast će surađivati s Europom u mnoštvu pitanja, tako i u pitanju BiH.

Iako je SNSD već krenuo otvarati šampanjac nakon proteklih izbora, slaveći svoje kontakte u Republikanskoj stranci, niz događaja koji su uslijedili – afera s američkim konzultantima u RS, Trumpovo discipliniranje niza svojih suradnika koji su vršljali Balkanom, međuizbori u kojima će Republikanci loše proći i nova, izgledno barem malo proeuropskija vlast u Srbiji – vode k zaključku da će BiH ostati u okviru kakav jest – padaju šanse i za separatizam i za unitarizam. Nasuprot lamentiranju koje se nažalost u Crnoj Gori moglo čuti zbog pada raznih pseudograđanskih varalica i štetočina na nedavnim izborima u BiH – meni se čini da razvoj događaja ipak vodi k barem malo održivijem stanju u BiH, s barem malo manje frustracija. Je li to savršeno i trajno rješenje, pogotovo imajući u obzir ono što bi ta država uistinu mogla biti? Nije.

Crna Gora i Hrvatska imaju niz otvorenih pitanja, uključujući brod „Jadran“, Morinj i pitanje nestalih. Može li nova politička realnost u regionu doprinijeti njihovom rješavanju i šta bi Podgorica i Zagreb konkretno trebalo da urade da ti sporovi ne uspore evropski put Crne Gore?

Ono što su posljednji tjedni pokazali jest da i Europa i Hrvatska nemaju nikakve sumnje da Crna Gora pripada i europskoj civilizaciji i EU, no otvorena pitanja morat će se riješiti. Vladajuća struktura u Crnoj Gori izgubila je državi dragocjeno vrijeme (tri godine) neinteligentnom okladom i iluzijom o tome da kupovinom vremena, porukama na zatvorenim sastancima s Europljanima i pokušajima brzopoteznih kombinacija može predriblati Hrvatsku. Podcijenili su Plenkovića i njegovu poziciju u Europi, a time nisu naštetili Hrvatskoj, nego Crnoj Gori izgubili vrijeme i to treba reći jasno naglas.

Koristim svoj položaj u javnom prostoru i svoje kontakte da bih u Hrvatskoj elite i javnost senzibilizirao na Crnu Goru, predstavio najbolje strane Crne Gore, njezinu slojevitost te dao do znanja Hrvatskoj biti inteligentnom, strpljivom, otvorenom i razboritom u odnosima sa Crnom Gorom, ne se servirati onima koji jedva čekaju zatrovati crnogorsko-hrvatske odnose. Zato 29. oktobra u Zagrebu i okupljam ljude koji utječu na odnose, koji znaju i najbitnije – koji žele dobro i Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Naravno – meni je jasno da vladajuća struktura u Crnoj Gori pleše igru troškova i koristi – ako krene brzo rješavati otvorena pitanja s Hrvatskom, gomila bijes kod SPC i u dijelovima biračkoga tijela, ako pak zaključa pristupanje države EU – izlazi na izbore s ogromnim vjetrom u leđa, pogotovo uz ovakvu jalovu opoziciju. Ipak, primjetno je i lukavo pragmatično ponašanje nekih – tako je primjerice Mandić još prije koju godinu bio javno protiv ovakvog teksta ploče u Morinju, a sada šuti.

Naime, bio je proklizao izjavom sućuti obitelji Ratka Mladića, imao kratkotrajnu turbulentnu epizodu oko glasanja o povjerenju u skupštini, održao se u sedlu te sada vodi računa ne riskirati svoju poziciju daljnjim neopreznostima. Spreman je prešutjeti neke stvari jer zna da ako izleti iz vlasti i kritično se zamjeri europskim dužnosnicima više nikad neće biti u poziciji akumulirati ovoliko moći, kako nad Pokretom Evropa sad!, tako i u društvu općenito. A primjetan je bio i izostanak nekih osoba za stolom na prošlotjednom sastanku vladajuće strukture i hrvatske strane u Tivtu.

Da li bi poraz Vučića mogao pokrenuti šire političke promjene u regionu i oslabiti model vlasti koji se oslanja na personalizaciju moći, kontrolu institucija i polarizaciju društva? Ili je prerano govoriti o regionalnom političkom preokretu?

Ne vidim neki regionalni politički preokret koji bi proizašao iz ovoga. Iako je u mantri jugoslavenskog okvira popularno izvlačiti kolektivne balkanske zaključke, ako pogledate situaciju u državi koja je dovela do pada režima – to u tom obliku nećete naći u okolnim državama. Do dana današnjeg nerazjašnjena ubojstva i smrti protivnika režima (Oliver Ivanović, Vladimir Cvijan), podivljali represivni aparat, medijske trovačnice, nepojmljivo bogaćenje najužeg kruga ljudi oko čelnika režima, batinaši pod maskama, potjernice za ljudima na naslovnicama najtiražnijih novina – toga okolo ni izbliza nema ni u tom obliku ni u tom intenzitetu. Vidim da neki temeljem ovoga proriču neki mistični domino-efekt koji će uslijediti u Crnoj Gori – nejasno mi je na čemu temelje taj optimizam. O ishodima vaših izbora sljedeće godine odlučit će spoj ekonomskog, europskog i unutarnjopolitičkog. Referendumska atmosfera protiv vlasti u ovom trenutku ne postoji ni u promilima. To što ju se sa opozicijske strane moglo stvoriti da se radilo kako spada, to što je bilo hiljadu prilika za to – to je druga stvar.

Koje će tri posljedice pobjede Studentske liste biti najvažnije za budućnost Crne Gore u naredne dvije do tri godine: promjena odnosa sa Beogradom, drugačija politička uloga SPC ili nove mogućnosti za ubrzanje evropskih integracija?

Sumirano – posljedica će biti jedan geopolitički, terenski, ideološki i medijski predah koji je Crna Gora dobila kao poklon. Ako ga ponovno ne iskoristi – zaslužit će sve što ju kasnije zbog toga može snaći. Sada je trenutak svih trenutaka krenuti u obračun s negativnim kapilarnim trendovima koji vas načinju – etnofederalizacija, nezdrava medijska struktura i nezdravi medijski utjecaji, rulet-ekonomska politika i kronični državno-sadržajni vakuum zbog, nasuprot potrošenim ljudima, frazama i frazetinama – nepostojanja inteligentne, zdrave i atraktivne crnogorske ideje za desetljeća koja su pred nama.