Gotovo četiri mjeseca nakon što su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran, ishod sukoba za Kinu izgleda znatno drugačije od onoga čega se Peking pribojavao na početku rata. Kada su krajem februara pale prve bombe, kinesko rukovodstvo suočilo se s mogućnošću pada još jednog prijateljskog režima. Danas je situacija obrnuta: Iran je opstao, a rat je, prema ocjenama brojnih analitičara, pokazao ograničenja američke moći.
U međuvremenu je kineski diplomatski utjecaj porastao. Peking se predstavio kao zagovornik mira, dobio je pohvale američkog predsjednika Donalda Trumpa, a zahvaljujući strateškim zalihama nafte i ubrzanom prelasku na zelene tehnologije uspio je lakše prebroditi energetsku krizu od mnogih zemalja u regionu, navodi CNN u svojoj analizi.
Diplomatski uspjeh i pohvale iz Vašingtona
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova ove sedmice pozdravilo je američko-iranski sporazum, poručivši da je Peking spreman igrati aktivnu ulogu u obnovi mira i stabilnosti na Bliskom istoku.
Na pitanje da li je Kina učestvovala u postizanju dogovora, glasnogovornik ministarstva Lin Jian nije potvrdio konkretnu ulogu, ali je naglasio „neumorne napore“ Pekinga da zaustavi rat, uključujući mirovni plan u četiri tačke koji je predsjednik Xi Jinping predstavio još u aprilu.
Pohvale su stigle i iz Vašingtona.
„Želim zahvaliti Kini i predsjedniku Xiju. Ostao je neutralan, potpuno neutralan, i to cijenim“, izjavio je Donald Trump na konferenciji za medije tokom samita G7 u Francuskoj.
Trump je istakao da Kina nije koristila svoju pomorsku moć kako bi osporavala američku blokadu iranskih luka.
„Predsjednik Xi mi je pomogao. Pokušao je pomoći i mislim da je vjerovatno doprinio rješenju“, dodao je Trump.
Pažljivo balansiranje između svih strana
Tokom sukoba Kina je vodila vrlo opreznu politiku. S jedne strane osudila je američke i izraelske napade na Iran te nastavila kupovati iransku naftu uprkos američkim sankcijama. S druge strane, održavala je otvorene komunikacijske kanale sa svim akterima.
Dok je rat trajao, Peking su posjetili brojni svjetski lideri, uključujući Trumpa, iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija te predstavnike Pakistana, koji je imao važnu posredničku ulogu tokom sukoba.
Iran je u jednom trenutku tražio da Kina bude garant budućeg mirovnog sporazuma, ali je Peking odbio preuzeti tako formalnu i potencijalno rizičnu obavezu.
Kineski šef diplomatije Wang Yi ove sedmice razgovarao je telefonom s Araghchijem i pozvao na rješavanje pitanja plovidbe kroz Hormuški moreuz.
„Svanula je zora mira. Sada je ključno da sve strane provedu svoje obaveze i uklone prepreke koje mogu ugroziti proces“, poručio je Wang.
Da li je ovo američki „sueski trenutak“?
Dok SAD i Iran ulaze u novu fazu pregovora, kineski analitičari sve češće postavljaju pitanje da li je rat označio početak slabljenja američke globalne dominacije.
Pojedini komentatori koriste izraz „sueski trenutak“, pozivajući se na Suecku krizu iz 1950-ih, koja se smatra simbolom pada britanske imperijalne moći i uspona Sjedinjenih Država kao vodeće svjetske sile.
Sun Degang, direktor Centra za bliskoistočne studije Univerziteta Fudan u Šangaju, upitao je:
„Ponavlja li se za Sjedinjene Države u Hormuškom moreuzu scena koja je za Britansko Carstvo predstavljala Suecka kriza?“
Prema njegovoj ocjeni, američka vojna moć nije ostvarila dominaciju kakvu je Washington očekivao, dok su podjele među saveznicima pokazale slabosti sistema saveza koji predvode SAD.
Rat koji je ojačao kinesku poziciju
U Kini se sve više čuju ocjene da je Peking dugoročno profitirao od sukoba.
Politički komentator Hu Xijin smatra da Kina ne treba preuzimati „aureolu pobjednika“ u ratu na Bliskom istoku, ali da je sukob ipak unaprijedio njenu međunarodnu poziciju.
Prema njegovom mišljenju, rat je pokazao uspješnost kineskog strateškog planiranja, sposobnost da se nosi s energetskim šokovima i privlačnost modela razvoja koji naglašava stabilnost i ekonomski rast.
Hu također smatra da je rat oslabio američki faktor odvraćanja u vezi s Tajvanom, jer je pokazao ograničenja američkih vojnih kapaciteta i teškoće u okupljanju široke međunarodne koalicije čak i protiv relativno izolovanog protivnika poput Irana.
Šta slijedi?
Iako mnogi u Kini smatraju da je američki utjecaj pretrpio određeni udarac, stručnjaci upozoravaju da to ne znači automatski uspon Kine na vrh globalnog poretka.
„Sjedinjene Države i dalje ostaju najmoćniji vanjski akter na Bliskom istoku. Promijenilo se to što njihova dominacija sada zahtijeva mnogo veće političke, vojne, ekonomske i reputacijske troškove“, ocijenio je Sun Chenghao sa Univerziteta Tsinghua u Pekingu.
Prema njegovim riječima, kineski model koji naglašava suverenitet država, nemiješanje u unutrašnje poslove i razvoj kao osnovu sigurnosti mogao bi postati privlačniji mnogim zemljama.
Ipak, dodaje da se međunarodni kredibilitet ne gradi samo kritikovanjem američkih poteza, već i sposobnošću da se ponude konkretna diplomatska rješenja, očuva energetska stabilnost i doprinese smanjenju tenzija u kriznim područjima svijeta.
