NAIZGLED RAZLIČITI, A USTVARI ISTI: Vučić, Plenković i Dodik koriste isti šablon za očuvanje vlasti

Niz izjava s ovogodišnje godišnjice "Oluje" jasno je pokazao kako su tri političara, Aleksandar Vučić, Andrej Plenković i Milorad Dodik, unatoč naizgled suprotstavljenim državnim interesima, zapravo ista ekipa koja se služi istim prljavim trikovima. Tokom svečanosti u Kninu i Mrkonjić Gradu oni su ponovo aktivirali stare ratne narative kako bi kod svojih birača izazvali strah i nacionalni ponos, a sve kako bi skrenuli pažnju s gomile korupcijskih afera koje ih progone i pripremili teren za predstojeće izbore. Ova psihološka manipulacija nema veze s istinom ili pomirenjem, već isključivo s golom borbom za fotelje i vlast, koja im je važnija od bilo kakve budućnosti građana koje predstavljaju, piše Logično.

Tri lica iste populističke predstave

Dok je u Kninu premijer Andrej Plenković slavio "Oluju" i najavljivao povećanje 200 hiljada boračkih penzija, istovremeno je svojim biračima servirao priču o zajedništvu i nepobjedivosti, što zvuči gotovo ironično u svjetlu njegovih ranijih izjava o dijalogu. S druge strane, Aleksandar Vučić je iz Mrkonjić Grada, navodno po posljednji put kao predsjednik Srbije, širio teze o zavjerama, lažima i nepravdama, tvrdeći kako Hrvatska obmanjuje cijeli svijet i kako mu se brani posjeta Jasenovcu. Treći u ovoj prljavoj igri, Milorad Dodik, dodao je svoj ekstremistički pečat optužujući Hrvatsku da želi dovršiti posao ustaške NDH i pozivajući na jačanje Srbije kao jedinog oslonca za pobjedu nad Hrvatima i Bošnjacima, jasno pokazujući da su mu granice međunarodnih sporazuma potpuno nevažne.

Da bi ludilo bilo potpuno, tu se pojavi i Keleminec, nešto kao Šešelj u Srbiji, ali još puno gora verzija. Ovaj ima dijagnozu.

Strah kao glavno oružje za opstanak na vlasti

Veza između ove trojice nije slučajna, jer svi oni koriste isti scenarij koji izgleda kao da je prepisan iz istog priručnika za održanje vlasti nad svim svojim građanima. Njihova strategija je krajnje cinična i podrazumijeva podizanje nacionalnih tenzija do tačke usijanja neposredno prije izbora, čime se birače tjera u dva tabora i potpuno poništava mogućnost bilo kakve racionalne rasprave o stvarnim problemima poput inflacije, iseljavanja mladih ili nesposobnosti zdravstvenog sistema.

Svi oni svjesno biraju najgore ratne teme, vrte stare uvrede i prijetnje, a cilj im je jedno te isto – natjerati ljude da glasaju iz straha od povratka u prošlost, umjesto da glasaju za boljitak u sadašnjosti.

Korupcija skrivena iza zveckanja oružjem

Ono što ove političare čini posebno identičnima jeste činjenica da ih doslovno progone stotine korupcijskih afera, od sumnjivih ugovora do nezakonitog bogaćenja bliskih saradnika i porodica, no oni sve to uspješno prikrivaju galamom o nacionalnim interesima.

Građani Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine tako gotovo svakodnevno svjedoče skandalima, no zahvaljujući ovakvoj jeftinoj psihološkoj manipulaciji, ti isti građani zaboravljaju na lopovluk i usmjeravaju svoj bijes prema komšijama. Istovremeno, ono što dodatno brine jeste podatak da svi oni, prema istim stranim nalogodavcima, marljivo kupuju naoružanje, stvarajući vojne potencijale koji ne služe odbrani, već se pripremaju za moguće nove pokolje i sukobe koje sami najavljuju svojim govorima mržnje.

Njihove riječi o žrtvama i miru su stoga potpuno prazne i predstavljaju samo drski pokušaj da se vlastita odgovornost prebaci na historiju i tuđe agresore, dok su oni navodno jedini istinski čuvari nacionalnih interesa.

Sjena stranih sila i žrtvovanje vlastitog naroda

Plenković tako diže penzije, ali zaboravlja na milione eura koje je njegova vlada potrošila na skupe projekte i da je većina ministara smijenjena zbog korupcije, dok Vučić veliča svoje iskustvo, iako je njegov režim poznat po gušenju slobode medija i nasilju nad opozicijom. Dodik pak prijeti raspadom države i poziva na ujedinjenje, ali njegova stranka pljačka budžet entiteta do temelja, što je dokaz da je nacionalizam za njih samo najprofitabilniji biznis.

Nije slučajno što se Vučić već poziva na vojsku i što spominje neke koji čekaju "drugo poluvrijeme", jer time otvoreno šalje poruku kako je spreman na sve kako bi ostao na vlasti, pa makar to podrazumijevalo i oružani sukob. Slično tome, Dodik ne skriva svoje planove o integraciji Republike Srpske sa Srbijom, dok Plenković šuteći posmatra i tiho gradi svoju priču o jakom vođi koji će zaštititi Hrvatsku od svih neprijatelja.

Zajednički imenitelj sve trojice je strah, i to strah od vlastitog naroda koji bi ih bez ovakvih manipulacija davno izbacio na ulicu, a oni taj strah koriste kao svoj glavni i zapravo jedini politički adut. Tragično je što su žrtve ovog ciničnog filma uvijek obični ljudi koji vjeruju u te priče, dijele se na "svoje i tuđe", i spremni su jedni druge mrziti zbog interesa političara za koje glasaju.

Ovaj trojac zapravo ne mari za stradanja u prošlosti, jer ona su im samo zgodan alat za ostvarenje ciljeva u budućnosti, a taj cilj je vječita vlast i punjenje džepova uz pomoć stranog oružja i domaćeg nacionalizma. Svi oni rade isti posao na različitim stranama terena, dijele iste metode i istu etiku, a kad se malo bolje pogleda, jasno je da su samo tri lica istog novčića kojim se plaća nesloga balkanskih naroda.

Washington i Tel Aviv gledaju i smiju se. Upravo su ova tri igrača apokalipse njihove produžene ruke. Kupuju od njih oružje i rasprodaju svoju zemlju, dok strani faktor u isto vrijeme finansira lažnu opoziciju u sve tri zemlje. Znaju oni kako treba igrati igru s ruljom.