OD 'MUHAMEDOVE PJESME' DO DIVANA: Goetheov duhovni susret s islamom

U registru evropske intelektualne historije, odnos Johanna Wolfganga von Goethea, ključne figure njemačke i svjetske književnosti, prema islamu i orijentalnoj duhovnosti predstavlja dokumentovan i višedecenijski angažman, a ne tek estetski izlet u poznim godinama. Taj odnos, utemeljen na studioznom iščitavanju primarnih i sekundarnih izvora, kulminirao je 1819. godine objavljivanjem zbirke "Zapadno-istočni divan" (West-ostlicher Divan), djela koje nije samo književni spomenik, već i precizan seizmograf Goetheovog intelektualnog i duhovnog stanja u periodu nakon Napoleonovih ratova, piše Stav.ba.

Goetheov projekat nije bio čin romantičarskog orijentalizma, već promišljen odgovor na političku i duhovnu krizu Evrope, te uspostavljanje temelja za njegov kasniji koncept "Weltliteratur" (svjetske književnosti).

Goetheov interes za islam nije započeo sa "Divanom". Zapisi iz njegove rane, takozvane "Sturm und Drang" (Pokret silovitih genija) faze, svjedoče o dubokom bavljenju temom poslanika Muhameda a.s. Između 1772. i 1773. godine, dvadesettrogodišnji Goethe je planirao pisanje drame pod naslovom "Muhamed", koja nikada nije dovršena. Međutim, iz tog projekta ostao je sačuvan fragment, pjesma "Muhamedova pjesma" ("Mahomets-Gesang"), koja predstavlja paradigmatski uvid u njegovo viđenje. U ovoj pjesmi, Goethe ne pristupa Muhamedu a.s. kroz teološku dogmu, već ga prikazuje kao prirodnu silu, "genija" u prosvjetiteljskom smislu. Kroz centralnu metaforu planinskog potoka koji, jačajući i okupljajući pritoke, prerasta u moćnu rijeku, Goethe artikuliše ideju o duhovnom vođi kao nosiocu civilizacijskog progresa. Rijeka, koja predstavlja Muhameda i njegovu misiju, "nosi svoju braću, svoju djecu i svoga tvorca" prema vječnom okeanu, simbolu Boga. Ovaj prikaz, lišen uobičajenih evropskih predrasuda tog vremena, demonstrira Goetheovu sposobnost da u historijskoj figuri prepozna univerzalni arhetip duhovnog kolosa. Njegovo proučavanje nije bilo površno, sačuvane su njegove bilježnice sa ispisanim ajetima iz Kur'ana na arapskom pismu, što ukazuje na direktan i studiozan pristup izvoru.

Ključni katalizator za nastanak "Zapadno-istočnog divana" desio se više od četiri decenije kasnije. Godine 1814, u jeku političkog i duhovnog zamora izazvanog pustošenjem Evrope u Napoleonovim ratovima, Goethe, tada u svojoj 65. godini, dobija njemački prijevod cjelokupnog opusa perzijskog pjesnika iz 14. stoljeća, Šemsudina Muhameda Hafiza Širazija. Prijevod je sačinio austrijski orijentalist Joseph von Hammer-Purgstall. Za Goethea, ovaj susret s Hafizom nije bio samo literarno otkriće, već, kako je sam zapisao, čin duhovnog podmlađivanja. U Hafizovoj poeziji, koja naizgled nonšalantno spaja profano (vino, tjelesna ljubav, ruganje licemjerju) i sveto (najviše sfere sufijskog misticizma), Goethe je prepoznao "dvojnika u duhu". Identifikovao se sa Hafizovom intelektualnom slobodom i njegovom sposobnošću da slavi život u njegovoj punoći, a da pritom ne gubi vezu sa božanskim. Taj susret oslobodio je kreativnu energiju koja je rezultirala "Divanom", zbirkom strukturiranom po uzoru na perzijsku tradiciju, podijeljenom u dvanaest knjiga sa orijentalnim nazivima ("Moganni Nameh" – Knjiga pjevača, "Hafis Nameh" – Knjiga o Hafizu, "Suleika Nameh" – Knjiga o Sulejki).

Unutar "Divana", Goethe ne imitira, već uspostavlja produktivan dijalog. Orijentalni motivi postaju nosioci njegove vlastite filozofije. U pjesmi "Blažena čežnja" ("Selige Sehnsucht"), koristeći klasičnu sufijsku metaforu o leptiru kojeg privlači plamen svijeće i u njemu sagorijeva, Goethe formuliše svoj čuveni kredo: "Stirb und werde!" (Umri i postani!). Taj princip stalne metamorfoze, duhovnog umiranja starog "ja" kako bi se rodilo novo, pročišćeno biće, direktan je odjek istočnjačke mistične misli. Centralno mjesto u zbirci zauzima ljubavni dijalog sa Sulejkom, iza čijeg se imena krila Marianne von Willemer, Goetheova stvarna saradnica koja je i sama autorica nekoliko pjesama uvrštenih u konačnu verziju djela. Njihova prepiska u stihovima postala je konkretan primjer spajanja zapadnog senzibiliteta i istočnjačke metaforike. Sam naslov djela, "Zapadno-istočni", i stihovi poput: "Gottes ist der Orient! / Gottes ist der Occident! / Nord- und sudliches Gelande / Ruht im Frieden seiner Hande." (Božji je istok! / Božji je zapad! / Sjeverne i južne zemlje / Počivaju u miru Njegovih ruku.), eksplicitno artikulišu program sinteze. Za Goethea, Istok i Zapad nisu suprotstavljeni polovi, već neodvojivi dijelovi jedinstvenog božanskog i ljudskog naslijeđa. U svojim bilješkama uz "Divan", on nedvosmisleno izjavljuje: "Ako islam znači predanost Bogu, u islamu svi živimo i umiremo". Ova izjava ne signalizira formalnu konverziju, već prepoznavanje univerzalnog principa predanosti (islam) kao temelja svake istinske duhovnosti.

Goetheov intelektualni projekat nije ostao izolovan unutar njemačkog kulturnog prostora. Njegov odjek, i logičan nastavak, može se identifikovati na tlu Bosne i Hercegovine u radu Safvet-bega Bašagića (Mirza Safvet) krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Dok je Goethe posmatrao Istok izvana, kao izvor duhovne obnove, Bašagić je djelovao iznutra, na samom razmeđu civilizacija. Njegova pozicija bila je jedinstvena: obrazovan na Univerzitetu u Beču, gdje je doktorirao na temu orijentalne književnosti, Bašagić je istovremeno bio duboko ukorijenjen u islamsko kulturno naslijeđe Bosne. Njegovo kapitalno djelo, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, upravo je implementacija Goetheovog principa Weltliteratur – ono je evropskoj naučnoj javnosti otkrilo stotine autora sa ovog prostora koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, čineći ih dijelom svjetske kulturne baštine. Bašagić, poput Hammer-Purgstalla koji je Goetheu "otključao" Hafiza, svojim prepjevima perzijskih klasika, uključujući i samog Hafiza, na bosanski jezik, prenio je duh, a ne samo slovo istočnjačke poezije. Tamo gdje je Goethe težio sintezi kao intelektualnom cilju, Bašagić je tu sintezu živio. Njegova autorska poezija spaja motive i metar evropskog romantizma sa duhovnošću i simbolikom sufizma. Konačni materijalni dokaz tog "zapadno-istočnog divana" na bosanskom tlu jeste Bašagićeva zbirka orijentalnih rukopisa. Ta kolekcija, koja se danas čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi i koja je uvrštena na UNESCO-vu listu "Pamćenje svijeta", predstavlja fizičku manifestaciju mosta koji je Goethe zamislio: dokumentovani dokaz da granice između Istoka i Zapada nisu nepremostive, već su historijski i kulturni konstrukti koje pojedinci izuzetne vizije mogu i moraju prevazići.