Drugom polovinom 17. stoljeća Sarajevo je posjetio najpoznatiji putopisac Osmanskog Carstva i svima nam poznati Evlija Čelebija. U njegovim „Putopisima“ bi zabilježeno da Sarajevo krasi zdrava voda i čisti zrak. Evlija navodi i to kako su Sarajlije prilično dugovječne, a da se razlozi za to kriju baš u zdravoj vodi i zraku. Klimu je opisao kao oštru pa su tako građani Sarajeva prepoznatljivi po blago crvenkastoj boji lica, što je svojstveno stanovnicima oštrih klima.
Fenomen čistog zraka kojim je ova naša sarajevska kotlina obdarena, posljedica je istočnog vjetra zvanog „bakijaš“, (u prijevodu "vječiti vjetar"), a koji se s Romanije zavitlava prema ovoj dolini i propuhuje je. Na sličan način isto to čini i sjeverni vjetar s Ozrena, koji se vitla preko današnjeg Koševa. Sarajlije taj sjeverni vjetar prozvaše "košava", pa po njemu i sam predio grada dobi ime Koševo.
Prosta arhitektura
On se spušta preko Nahoreva u našu dolinu i negdje oko Marindvora se sudara s istočnim vjetrom „bakijašem“. Spajanjem ova dva vjetra, Sarajevo se ljeti hladilo, a zimi bi se raspuhivala magla, odnosno nečisti zrak.
Vjetrovi su razlog tog divnog i cistog zraka u Sarajevu, o kojem govori Čelebija. Često se zapitamo da li je sarajevski zrak nekada prije bio zagađen? Naravno da ne, jer je u Sarajevu u taj vakat bila izuzetno prosta bosanska arhitektura s kućama koje su imale po jedan sprat i pokojim velikim objektom, kao što je Begova džamija. Općepoznato je da se tada ložilo i zimi i ljeti, jer nije bilo struje niti drugih energenata, kako bi se dom zagrijao ili napravio ručak ili večera. Tako je za loženje najviše korišteno drvo koje se sjeklo u okolici Sarajeva, te arabama (zaprežnim kolima) dovlačilo u sam grad ili se pak spuštalo splavarenjem niz Miljacku. Rijetko ko u Sarajevu je koristio druge energente za zagrijavanje. Ugalj, odnosno ćumur se nije puno koristio, uglavnom su ga upotrebljavali određeni esnafi u proizvodnji. Primjera radi, bili su sabljari koji su u blizini današnjeg hotela Central imali svoju čaršiju, u sredini se nalazilo stovarište ćumura a po njemu je i susjedni most dobio naziv Ćumurija.
Tako je bilo sve do doba Austro-Ugarske, kada se krajem 19. stoljeća pojaviše iskopi uglja pa tada ugalj za cjelokupno stanovništvo postade osnovno sredstvo za zagrijavanje.
Naime, Austrougari su sa sobom donijeli neke nove običaje i načine življenja, proizvodnje, trgovanja. Njihovim dolaskom Sarajevo je osjetilo puni zamah industrijalizacije. Nove vlasti bile su svjesne važnosti rudnih bogatstava i energije koja se mogla proizvesti zahvaljujući parnim strojevima.
Nisu gubili vrijeme i odmah su započeli s analizama tla, te otkrili bogate zalihe mrkog uglja i lignita širom Bosne i Hercegovine, a naročito u srednjobosanskom i tuzlanskom bazenu. Monarhija je proglasila sva šumska i rudna bogatstva državnom svojinom. Istraživanja rudnih bogatstava vodio je tim geologa predvođen doktorom Fridrihom Kacerom (Friedrich Katzer). U novembru 1879. je na stol Benjamina Kalaja, ministra finansija Austro-Ugarske, stigao izvještaj u kom je stajalo: „Bosna i Hercegovina se u pogledu uglja može izjednačiti s najbogatijim zemljama u Evropi“ .
Veliki dimnjak
Upravo ovolike zalihe uglja pokazale su ogromni industrijski potencijal razvoja i ponukale vlasti da počnu s gradnjom termoelektrana. Tako je u Sarajevu 1895. napravljena prva parna električna centrala na ugalj. Veoma značajno za Sarajevo je to što je ona izgrađena samo 13 godina poslije prve centrale u svijetu, koja je bila u Njujorku, i to je najbolji primjer koliko smo tada pratili svjetske trendove. Toliko su vodili računa da su projektovanje ovog industrijskog objekta dali Karlu Paržiku, uglednom arhitekti češkog porijekla. Lokacija centrale bila je na Gornjim Hisetima, odmah uz Miljacku. Imala je tri parna kotla, a za zagrijavanje vode i za dobijanje pare koristila je ugalj, odnosno ćumur. Taj veliki dimnjak na sarajevskoj centrali, nadomak Skenderije, bio je visine 50 metar.
Veliki industrijski razvoj koji se desio poslije Drugog svjetskog rata učini da naš grad iza Londona postane najzagađeniji grad u Evropi. Taj smog zajedno s maglom, u jesenjem i zimskom periodu kao i dijelovima proljeća, zadavao je velike zdravstvene probleme Sarajlijama, pa nas ne čudi što se u tim godinama desio i veliki broj plućnih i srčanih bolesnika.
Gradnja urbanog Sarajeva, posebno 60-ih godina izgradnja naselja Grbavice, a kasnije solitera i velikih zgrada, onemogućit će provjetravanje Sarajeva. Vjetar će početi "zapinjati" za zgrade pa će tako biti otežan i zdravstveni život građana Sarajeva.
Takvi problemi su utjecali na vlasti, da uvedu mjerenja zagađenja zraka još 1964. godine. Njih je vodio tadašnji Institut za zdravstvo, ali kako to nije bilo dovoljno, 1967. godine i Republički hidrometeorološki zavod Bosne i Hercegovine počeo je vršiti mjerenja zagađenja. Ubrzo nakon toga, tačnije 1972. godine prošloga vijeka, uvedene su prve mjere za smanjenje zagađenja, odnosno standardi za prodaju ogrjevnog uglja.
Razne ideje
U doba vizionara i osnivača „Energoinvesta“ Emerika Bluma, desit će se trend opadanja zagađenosti Sarajeva. Niko drugi do Blum sa svojim saradnicima, nije iznio ideju gasifikacije grada, odnosno dovođenja gasa u Sarajevo, koji bi umanjio ložišta u sarajevskim kućama i zgradama kao i u privrednim objektima.
Taj revolucinarni posao koštao je 200 miliona dolara i bilo je 15.000 priključaka, nakon čega je Sarajevo polahko, što bi Sarajlije rekle, "prodisalo". To nije sve što je Blum uradio, postoje još dvije ključne stvari. Jedna od njih je zaobilaznica Sarajeva, kako bi se rasteretio saobraćaj i sagorijevanje goriva, a druga je da uoči Olimpijskih igara uvede trolejbuse, pa tako naš grad u doba Olimpijade nije nosio epitet najzagađenijeg grada u Evropi.
Javile su se i neke dobre vizionarske ideje, također od Emerika Bluma, a to je prijedlog da se Sarajevo počne grijati na višak pare iz Termoelektrane Kakanj. Ova ideja, nažalost, nikada nije realizovana, a kasnije poskupljenje plina dovelo je do povratka na grijanje ugljem. Tako su se u naš grad vratili smogovi kroz koje se rješenje, nažalost, ne nazire.
Da se pokrene rastjerivanje smoga
Danas smo, nažalost, svjedoci još većih zagađenja koja su rezultat pojačanog saobraćaja, nekvalitetnog ogrjeva, kao i prekomjerne neartikulisane gradnje koja će, ako se planski ne zaustavi, zasigurno koštati našu generaciju, a pogotovo buduće naraštaje. Kad govorimo o smogu, uvijek se prisjetimo i Gorana Kovačevića, muzičara i pjevača jugoslavenske rock scene, koji je svojom pjesmom „Čisti zrak“ u to vrijeme sedamdesetih godina animirao Emerika Bluma, čelnika „Energoinvesta“, da se pokrene rastjerivanje smoga.
