Nekada davno, prema starim predanjima, u Sarajevu se kopalo zlato. Na padinama Trebevića, na danas poznatom lokalitetu Zlatište, i danas postoji priča da su se nekada tražile i vadile zlatne žile.
Zlato se na prostoru Bosne nije dobijalo samo iz rudnih ležišta. Pronalazilo se i u riječnim nanosima, ispiranjem pijeska i šljunka iz zlatonosnih rijeka i potoka. Među područjima poznatim po takvim nanosima posebno se izdvajaju Vrbas, Lašva i Fojnica.
Zlato koje se vadilo iz rudonosnih područja ili pronalazilo u riječnim nanosima predstavljalo je dragocjenu sirovinu za stare zanatlije. Među onima koji su ga otkupljivali i obrađivali bili su i zlatari, majstori čije je umijeće u Sarajevu kroz stoljeća stvaralo nakit, ukrase i različite predmete od plemenitih metala. Zlatarski zanat u Sarajevu imao je dugu tradiciju, a njegovo prisustvo zabilježeno je i u osmanskom periodu.
Arheološki nalazi svjedoče i o razvijenoj vještini tadašnjih majstora. Na srednjovjekovnim nalazištima u Bosni pronađeni su brojni primjerci nakita i ukrasnih predmeta od srebra i zlata. Među njima se posebno izdvaja nakit pronađen na nekropoli Crkvina u Donjoj Zgošći kod Kaknja, gdje je pronađeno više srebrnih i zlatnih predmeta, uključujući i prsten ukrašen motivom ljiljana, koji se povezuje s bosanskim kraljem ili pripadnikom visokog plemstva.
Najveći zamah zanata
Ipak, ovaj zanat će svoj najveći zamah doživjeti u vrijeme osmanske vladavine. Osobe koje su se bavile obradom zlata i srebra nazivale su se kujundžije.
U Sarajevu se tako, već u prvim stoljećima osmanske uprave, formirao snažan i utjecajan kujundžijski esnaf, a u okviru njega djelovali su i majstori drugih, srodnih zanata. Kujundžijski esnaf bio je i imućan, a kako i ne bi kada je radio s plemenitim metalima koji su oduvijek imali veliku vrijednost. Kujundžije nisu izrađivale samo predmete od zlata, već i brojne umjetnički oblikovane predmete od srebra. Njihove radionice bile su mjesta u kojima se metal obrađivao, kovao, oblikovao i ukrašavao, a vještina majstora prenosila se s generacije na generaciju. Kujundžijski zanat tako je s vremenom prerastao granice običnog obrta i postao svojevrsni umjetnički zanat.
Posebno mjesto u toj tradiciji zauzima filigran. Kujundžije su izrađivale nakit od zlata i srebra, dok se filigranska tehnika koristila za njegovo fino ukrašavanje. Tanka srebrna ili zlatna žica savijala se, plela i precizno spajala u sitne ukrasne motive, koji su se potom ugrađivali u nakit ili koristili kao dekoracija na njegovoj površini. Upravo zbog izuzetne preciznosti i zahtjevnosti izrade, filigran se s pravom ubraja među umjetničke zanate. U Sarajevu se filigranski zanat razvio u okviru kujundžijskog, a pojedini filigrani vremenom su se i osamostaljivali.
Kujundžijski zanat s vremenom će postati toliko prepoznatljiv da se rad njegovih majstora neće ograničavati samo na izradu nakita. Njihovo znanje i vještina koristili su se i pri izradi i ukrašavanju različitih predmeta vjerske namjene. Sačuvani historijski podaci svjedoče da su kujundžije izrađivale i ukrašavale crkvene predmete, među kojima su bili križevi, kaleži i krune, pa su njihovi radovi tako pronašli mjesto i u katoličkim crkvama i samostanima.
Historija je zabilježila da je u Sarajevu kroz minula stoljeća djelovao čak 81 zanat, raspoređen u 51 čaršiji, a među njima su bile i kujundžije kao i njihova kujundžijska čaršija koja je našla svoje mjesto uz sami Gazi Husrev-begov bezistan, na prostoru današnje Gazi Husrev-begove ulice i Malog Kujundžiluka. Sasvim prirodno, jer je upravo ovaj dio Sarajeva bio jedno od najživljih trgovačkih središta grada. U neposrednoj blizini nalazio se i Tašlihan, u kojem su odsjedali trgovci i putnici pristigli iz različitih krajeva, pa je veliki broj gostiju prolazio upravo ovim dijelom čaršije.
S razvojem Gazi Husrev-begovog vakufskog kompleksa u prvoj polovini 16. stoljeća počela se oblikovati i kujundžijska čaršija. Upravo tada Sarajevo dobija prepoznatljivu trgovačko-zanatsku fizionomiju koja će se, uz brojne promjene i požare, održati stoljećima. Kujundžije su se smjestile u prostoru u kojem su mogli neposredno sarađivati s trgovcima plemenitim metalima, ali i svoje proizvode nuditi kupcima koji su pristizali iz različitih krajeva. Tako je kujundžijski zanat postao jedan od prepoznatljivih simbola sarajevske čaršije, a Mali Kujundžiluk i Gazi Husrev-begova ulica i danas čuvaju uspomenu na tu dugu tradiciju.
Iako se radilo o teškom zanatu koji je zahtijevao veliku vještinu, preciznost i znanje, alat kojim su se kujundžije služile bio je uglavnom jednostavan. U njihovim radionicama nalazili su se kalupi, mali nakovnji, zumbe, turpije, kliješta, čekići i drugi sitni alati, a u rukama iskusnog majstora oni su omogućavali da od komada zlata ili srebra nastanu pravi mali umjetnički predmeti. Plemeniti metal najprije se pripremao, topio i oblikovao, a zatim se kovao, izvlačio u žicu ili ploču i ukrašavao. Zapravo, prava vrijednost jednostavnog alata ležala je u vještini onoga tko ga je koristio.
Među predmetima koje su sarajevske kujundžije izrađivale posebno mjesto zauzimali su broševi i drugi sitni ukrasi. Jedan od prepoznatljivih motiva bio je broš kruškolikog oblika, s ispisanom arapskom riječju „Mašallah“. Ovaj izraz, koji doslovno upućuje na ono što Bog hoće, izgovara se kada se želi izraziti divljenje nečemu lijepom i dobrom, ali i kao svojevrsni zaziv zaštite od uroka. Upravo zbog toga ovakvi ukrasi nisu bili samo nakit nego su nosili i simbolično, zaštitno značenje. Danas se običaj polahko gubi iz svakodnevnog života Sarajeva, ipak, ukrasi s ovim natpisom, kao i drugi predmeti koje su izrađivale sarajevske kujundžije, sačuvali su dio te tradicije.
Tadašnji zlatarski, odnosno kujundžijski esnaf imao je i svoj dućan na čaršiji, mjesto na kojem su se okupljali i družili zlatari, razmjenjivali iskustva i dogovarali poslove. Esnaf je bio jedinstven po tome što je okupljao majstore različitih, ali međusobno blisko povezanih zanata.
Osim kujundžija, čiji smo zanat već opisali, tu su bili i jaldizdžije, majstori koji su se bavili pozlatom, posebno bakrenih predmeta koje su dobijali od kazandžija. Njihova vještina davala je običnom bakrenom predmetu sasvim drugačiji izgled, pa je pozlata bila jedan od načina da se predmeti dodatno ukrase i učine reprezentativnijim. Hašermedžije su, s druge strane, bile usko vezane za zanat bičakdžija, majstora koji su izrađivali noževe i druga sječiva. Njihov zadatak bio je da drške i pojedine dijelove noževa ukrase zlatom i srebrom, čime su od običnog upotrebnog predmeta nastajali raskošno ukrašeni i često veoma vrijedni primjerci.
Kujundžijska čaršija
Sahadžije, odnosno sajdžije, zaokružile su ovaj esnaf. Iako su satovi dugo bili skupocjeni predmeti koje nije mogao sebi priuštiti baš svaki čovjek, njihova važnost u sarajevskoj čaršiji s vremenom je postajala sve veća. Posebno mjesto zauzimala je briga o javnim satovima, a među njima i o čuvenoj Sahat-kuli uz Gazi Husrev-begovu džamiju koji pokazuje vrijeme po takozvanom principu – prema zalasku Sunca, odnosno lunarnom računanju vremena.
Ostaci Kujundžijske čaršije i danas su vidljivi kroz Gazi Husrev-begovu ulicu koja čuva ovu dugu tradiciju. Iako je njen zvanični naziv Gazi Husrev-begova, u Sarajevu se ova ulica i danas među narodom često naziva Zlatarska, upravo zbog zlatarskih i filigranskih radnji koje su ovdje stoljećima imale svoje dućane. Trag ove stare tradicije sačuvala su i brojna prezimena koja su nastala od zanimanja kojima su se ljudi bavili. Među njima su Zlatar, Zlatarević, Kujundžić i druga srodna prezimena.
Ta tradicija nije nestala ni dolaskom novijih vremena. U doba SFR Jugoslavije u Sarajevu je djelovalo i preduzeće „Zlatar“, društvo za preradu plemenitih metala, proizvodnju nakita i promet. Njegovo ime ostalo je vezano za jednu važnu epohu sarajevskog zlatarstva, a koje je sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu poslovalo veoma uspješno, da bi nakon rata i procesa privatizacije prestalo djelovati u nekadašnjem obliku.
U „Zlataru” su, između ostalog, izrađivani i zlatni dukati, koji su se mogli kupiti i koji su često darivani kao vrijedan i trajan poklon. No, nakon rata, izrađivani su i posebni dukati koji su s jedne strane zadržavali klasičnu formu zlatnika, dok su s druge nosili simbole Republike Bosne i Hercegovine. Takvi primjerci danas imaju i posebnu numizmatičku vrijednost, jer osim vrijednosti plemenitog metala predstavljaju i svojevrsno svjedočanstvo jednog historijskog vremena.
