Najbolji pokazatelj da je naš grad, grad sporta jeste činjenica da je 1979. godine „Bosna“ postala prvak Evrope u košarci. Bila je to generacija izuzetnog talenta i takmičarskog duha koju je predvodio trener Bogdan „Boša“ Tanjević, a u igračkom kadru posebno mjesto zauzimao je Mirza Delibašić, jedan od najvećih košarkaša koje je Sarajevo ikada imalo. Taj uspjeh nije bio samo veliki sportski rezultat već je Sarajevo tada upisano i na evropsku košarkašku kartu.
Samo pet godina kasnije, Sarajevo je postalo domaćin 14. zimskih olimpijskih igara. Grad je tada pokazao da nije samo sredina iz koje dolaze vrhunski sportisti već i mjesto sposobno da ugosti jednu od najvećih svjetskih sportskih manifestacija. Olimpijada je dodatno potvrdila sportski duh Sarajeva i ostavila dubok trag u njegovoj historiji. Sve do danas, Sarajevo je jedini grad s prostora Balkana koji je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara.
Međutim, sportska tradicija Sarajeva nije nastala u modernom vremenu. Njeni temelji u ovoj našoj dolini začeti su davno, još u doba Osmanlija. U tom periodu sportska nadmetanja bila su posebno izražena u konjičkim disciplinama, a među njima su značajno mjesto zauzimale konjske utrke. Konj je tada imao važnu ulogu u životu grada, pa su vještina jahanja, brzina i umijeće upravljanja konjem bili i stvar prestiža i svojevrsnog nadmetanja.
Pored nekadašnje Kršle, odnosno kasarne na At-mejdanu, gdje se danas nalazi Ministarstvo odbrane, nekada se nalazio otvoren prostor na kojem su vojnici u galopu vježbali, ali se i takmičili u utrkama. Upravo je po toj namjeni ovaj prostor dobio ime At-mejdan – od turske riječi „at“, što znači konj, i riječi „mejdan“, koja označava otvoren prostor za nadmetanje.
Tako je Sarajevo, mnogo prije velikih dvorana, stadiona i olimpijskih borilišta, imalo svoja mjesta na kojima se njegovao takmičarski duh. Od konjskih utrka na At-mejdanu do evropskog košarkaškog trona i olimpijskih borilišta, sport je kroz različita vremena ostajao dio života ovog grada.
Tradicija sporta
Tradicija konjičkog sporta za vrijeme austrougarske vladavine dobila je nove dimenzije. Tako su se takmičenja sa prostora At-mejdana prenijela na Butmirsko polje, gdje je bio smješten garnizon vojske. Veliki prostor ovog polja omogućio je organizovanje većih i atraktivnijih utrka konja, koje su i tadašnje Sarajlije s uživanjem pratile.
Treba istaći da je tadašnja Bosna, pa tako i Sarajevo, imala svojevrsnog „vladara iz sjene“ – Benjamina Kallaya, velikog poštovaoca Sarajeva i strastvenog zaljubljenika u konjičke trke. Krajem 19. stoljeća Kallay je inicirao da se otkupi dio zemljišta i izgradi hipodrom za konjske utrke, sa stazom dugom čak tri kilometra. Ubrzo nakon otvaranja hipodroma, u Sarajevu, ali i širom Bosne, počeli su se otvarati konjički klubovi, pa su trke vremenom dobile i međunarodni karakter.
Pobjednici trka u to vrijeme bili su novčano nagrađivani. Najveća nagrada dodjeljivala se u takozvanoj „carskoj trci“, a iznosila je čak 40.000 forinti. Na ovoj trci učestvovali su najpoznatiji džokeji sa svojim konjima iz cijelog Austro-Ugarskog Carstva.
Zbog svega navedenog, slobodno možemo reći da je prvi sport u našem lijepom Sarajevu bio upravo konjički sport, odnosno utrke konja. Ljubav prema konjima i takmičenju tako je postala jedan od prvih oblika sportskog života u gradu, mnogo prije nego što će Sarajevo dobiti svoje moderne sportske terene i klubove.
Najinteresantnije što se dogodilo na Butmiru bilo je otvaranje hipodroma i prva utrka koja će se tu održati. Utrke su se obično odvijale vikendom, kada su s Marijin Dvora popularni „vikend-vozovi“ vozili prema Ilidži. Pokretanje ove željezničke linije vikendom bilo je najvećim dijelom upravo zbog velikog interesovanja javnosti za konjički sport i praćenje utrka na hipodromu.
Odlazak na utrke, kao i ulaz na sam hipodrom, bili su besplatni. Kada je riječ o prvoj konjskoj utrci priređenoj povodom otvaranja hipodroma, odziv Sarajlija bio je nevjerovatan. Posjetioci su naprosto hrlili prema Ilidži, pa su tadašnje željeznice objavile da je oko osam hiljada stanovnika Sarajeva prevezeno vozom do Ilidže.
Novinske agencije tada su objavile da je utrku pratilo gotovo deset hiljada posjetilaca. Na samom događaju dijelilo se pečeno meso, a prepričavalo se da je za potrebe ovog takmičenja ispečeno 50 janjadi i jedan vo na ražnju. Osim mesa, dijelili su se i šerbe, razna druga pića, ali i slatkiši. Sve je to finansirala tadašnja gradska vlast.
Baš tako, uz konje, utrke, hiljade gledalaca i atmosferu velikog narodnog okupljanja, otpočeo je sportski takmičarski život u Sarajevu.
Bitno je istaći da je u to vrijeme u Sarajevu živjelo približno 30.000 ljudi, što znači da je na taj prvi sportski teferić došla gotovo trećina tadašnjih Sarajlija. To dovoljno govori koliko je interesovanje za konjičke utrke bilo veliko i koliko je ovaj događaj značio stanovnicima grada.
Od hipodroma do Grbavice
Za popularnost ovog sporta bila je zaslužna i posebna atmosfera koja je vladala prilikom utrka. Austrougari su, po uzoru na engleske tribine, izgradili drvenu tribinu koja je mogla primiti više od 500 gledalaca. U prvim redovima sjedili su visoki zvaničnici austrougarske vlasti, ali i ugledne Sarajlije, dok je posebno mjesto bilo rezervisano za Benjamina Kallaya.
Bila je to lijepa i kvalitetna konstrukcija, koja će nakon godina provedenih na hipodromu dobiti potpuno novu namjenu. Naime, nakon hipodroma, drvena tribina je, uz određene korekcije, prenesena na poznato sarajevsko fudbalsko igralište na Marindvoru, čiji je tadašnji vlasnik bio Fiskulturni odbor.
Drvena tribina na Marindvoru bila je poznata kao „Centralna tribina“ i imala je gotovo 1.000 komfornih sjedećih mjesta. Posebnost su joj bile i lože. Bila je pokrivena limom i oslanjala se na velike noseće stubove, a njen izgled i vrijednost prepoznale su i tadašnje gradske vlasti.
Marindvorski stadion nakon oslobođenja dobio je ime „6. april“. Ipak, njegov sportski život trajao je sve do otvaranja stadiona Grbavica, 1953. godine. Tada će i čuvena drvena tribina ponovo promijeniti svoju adresu. Nakon hipodroma i Marindvora, preseljena je na Grbavicu, gdje će ostati sve do kraja svog postojanja.
Prije nego što je postavljena na Grbavici, tribina je morala biti rastavljena i ponovo sastavljena, što nije bio nimalo jednostavan posao. Kako je bilo planirano i njeno proširenje i konstruktivno ojačavanje, taj posao povjeren je profesoru Smiljaniću. Tribinu je proširio za dodatnih 500 sjedećih mjesta, pa je dobila dužinu od 80 metara. Imala je osam velikih stubova koji su nosili jednovodni krov, a konstrukcija je bila povezana drvenim kliještima i kosnicima.
U vrijeme kada je stigla na Grbavicu, drvene natkrivene tribine već su počele nestajati s evropskih stadiona. Evropa, a posebno Engleska, ranije ih je imala mnogo, ali će Grbavica ostati rijedak primjer stadiona s takvom tribinom. Posebnost je bila i u tome što je ova konstrukcija prvobitno bila namijenjena hipodromu, a potom je tokom svog života promijenila čak tri doma.
Svi klubovi koji bi dolazili na Grbavicu bili su zatečeni ovom neobičnom tribinom, koja je svojevremeno ušla i pod republičku zaštitu kao kulturno-historijski spomenik. Imala je i poseban novinarski dio, do kojeg se dolazilo drvenim mostom i stepenicama. Iako je bilo zabranjeno pušenje, navijači su to pravilo često kršili.
Nakon skoro jednog stoljeća postojanja, drvena tribina nestala je u plamenu 1992. godine, kada ju je pogodila jedna od zapaljivih granata tokom opsade Sarajeva. S njom je nestao i jedan vrijedan dio sportske historije grada.
Ipak, ostala je u sjećanju generacija Sarajlija. Svjedočila je različitim vremenima, klubovima i sportskim uspjesima, a posebno je ostala upamćena po najvećim danima Željezničara. Iako je posljednje decenije svog života provela na Grbavici, nikada nije bila samo Željina – bila je sarajevska tribina, koju su voljele generacije građana ovog grada.
Od prvih konjskih utrka na Butmiru, preko evropskog trona „Bosne“ i olimpijskog Sarajeva, pa sve do današnjih velikana sporta, Sarajevo je ostalo grad koji živi za sport. Među njima posebno mjesto pripada i Edinu Džeki, jednoj od najvećih fudbalskih legendi Bosne i Hercegovine, čije ime s ponosom izgovaraju generacije Sarajlija.
I možda je upravo to najbolji dokaz da se sportski duh Sarajeva, začet prije više od jednog stoljeća na hipodromu, nikada nije ugasio.
