Najavljena su dva velika projekta, jedan američke kompanije AAFS Infrastruktura i energija, vrijedan oko 530 miliona evra, i drugi pod imenom NOVERIKS, koji bi bio izgrađen na prostoru nekadašnjeg "Aluminija".
Ipak, iza velikih investicionih najava stoji nekoliko važnih pitanja: ko će obezbijediti dovoljno električne energije, koliko će koštati izgradnja potrebne infrastrukture i kakvu će stvarnu korist od tih postrojenja imati domaća privreda? Data centri nisu klasične fabrike, ali su veliki i stalni potrošači struje. Serveri i druga oprema rade neprekidno, pa zahtijevaju stabilno napajanje, efikasno hlađenje i pouzdane telekomunikacione veze. Zato se njihova isplativost ne mjeri samo cijenom izgradnje i prihodima od usluga već i mogućnošću da se dugoročno obezbijede svi uslovi za rad.
MEGAVATI MIJENjAJU RAČUNICU
Američka kompanija AAFS u avgustu je proširila ranije najavljeni investicioni paket u BiH uvrštavanjem data centra snage 100 megavata, čija je vrijednost procijenjena na oko 530 miliona evra. Direktor kompanije za BiH Amer Bekan rekao je za "Blumberg Adriju" da bi postrojenje, kada bude pušteno u rad, moglo ostvarivati godišnji prihod od oko 108 miliona evra.
Prema podacima kompanije NOVERIKS, prva faza njenog projekta obuhvatila bi kapacitet od 50 megavata, dok bi u kasnijim fazama mogao biti proširen na 200 megavata. U naknadnim objašnjenjima na zvaničnoj stranici kompanije precizirano je da se početnih 50 megavata odnosi na ukupnu snagu potrebnu kampusu, uključujući servere, hlađenje i prateće sisteme. Ta razlika je važna za energetsku računicu, jer kod data centara nije svejedno da li se najavljena snaga odnosi samo na računarsku opremu ili na ukupnu potrošnju postrojenja. Za projekat AAFS-a još nije javno precizirano šta tačno obuhvata najavljenih 100 megavata, pa se dva projekta ne mogu neposredno porediti bez dodatnih ograda.
Ipak, matematička računica pokazuje o kakvim je potrebama riječ. Postrojenje snage 100 megavata, kada bi neprekidno radilo punim kapacitetom tokom cijele godine, potrošilo bi oko 876 gigavat-časova struje. Prva faza NOVERIKS-a značila bi teorijsku godišnju potrošnju od oko 438 gigavat-časova, dok bi proširenje na 200 megavata taj iznos povećalo na oko 1,75 teravat-časova.
Drugim riječima, prva faza NOVERIKS-a trošila bi količinu struje jednaku oko 3,6 odsto godišnje potrošnje BiH, a proširenje na 200 megavata oko 14 odsto. Ako bi se i najavljenih 100 megavata AAFS-a odnosilo na ukupnu potrošnju postrojenja, njegov godišnji udio bio bi oko sedam odsto. Zajedno, dva centra u početnim fazama mogla bi trošiti oko 1,3 teravat-časa godišnje, a sa proširenjem NOVERIKS-a na 200 megavata oko 2,6 teravat-časova.
MREŽA I USKO GRLO
Iskustva evropskih zemalja pokazuju da brz razvoj ove industrije može stvoriti ozbiljan pritisak na elektroenergetski sistem. Irska je jedan od najupečatljivijih primjera. Data centri su 2024. godine učestvovali sa 22 odsto u ukupnoj potrošnji struje u toj zemlji, a prema procjenama operatora sistema taj udio mogao bi porasti na 31 odsto do 2034. godine.
Zbog toga je irski regulator u decembru 2025. usvojio novu politiku priključenja. Novi investitori moraju obezbijediti proizvodne ili skladišne kapacitete koji odgovaraju traženoj snazi priključka, dok najmanje 80 odsto godišnjih potreba moraju pokriti dodatnim projektima obnovljivih izvora u Irskoj. Za izgradnju tih kapaciteta predviđen je prelazni period od šest godina.
Problemi su prisutni i u Danskoj, gdje je u martu 2026. privremeno obustavljeno sklapanje novih ugovora o priključenju na prenosnu mrežu. Prema podacima Evropske komisije, zahtjevi za novim kapacitetima dostigli su oko 33,5 gigavata, dok je vršna potrošnja struje u zemlji oko sedam gigavata. Među glavnim izvorima nove potražnje bili su data centri, postrojenja za proizvodnju vodonika i baterijski sistemi. Nakon što je obustava okončana u junu, uveden je model prema kojem se veći projekti procjenjuju i rangiraju prema stepenu pripremljenosti i raspoloživim kapacitetima mreže.
Slične prepreke prisutne su i u najrazvijenijim evropskim tehnološkim središtima. Prema dokumentu Evropske komisije, priključenje data centra na mrežu može trajati od tri do deset godina, zavisno od zemlje i lokacije. U Frankfurtu, Amsterdamu, Parizu i Dablinu rokovi dostižu sedam do deset godina, a zbog zagušenja mreže zabilježena su i duža čekanja.
- Ovi primjeri ne znače da BiH treba da odustane od ovakvih investicija, ali pokazuju da se njihova izgradnja ne može posmatrati odvojeno od stanja elektroenergetskog sistema. Nije dovoljno utvrditi da zemlja na godišnjem nivou proizvodi ili uvozi dovoljno struje. Potrebno je znati može li mreža tu energiju isporučiti na konkretnu lokaciju u svakom trenutku i ko će platiti neophodna ulaganja - upozoravaju sagovornici "Glasa Srpske".
DA LI JE GAS DIO RAČUNICE
Planovi AAFS-a ne završavaju se na data centru. Kompanija je ranije najavila investicioni paket koji obuhvata izgradnju Južne gasne interkonekcije, tri elektrane na prirodni gas i modernizaciju aerodroma u Sarajevu i Mostaru. Gasne elektrane bile bi građene u Mostaru, Kaknju i Tuzli, a njihovi proizvodni kapaciteti mogli bi postati dio šire energetske infrastrukture na kojoj investitor zasniva svoje planove.
Međutim, to što se u istom paketu najavljuju elektrane i data centar ne znači da je utvrđeno da će jedan projekat snabdijevati drugi. Za takvu procjenu potrebno je znati snagu elektrana, količinu gasa koju bi trošile, koliko bi struje proizvodile i kome bi je prodavale.
Južna interkonekcija trebalo bi da poveže BiH sa hrvatskim gasnim sistemom i omogući pristup drugim izvorima, uključujući tečni prirodni gas sa terminala na Krku. To bi proširilo mogućnosti snabdijevanja, ali ne znači da bi gas bio jeftin niti da bi proizvodnja struje iz njega automatski bila konkurentna. Zato je, prema riječima stručnjaka, važno utvrditi ko bi finansirao priključke, trafo-stanice i eventualno jačanje mreže, te da li bi te troškove snosio investitor ili bi dio obaveza mogao pasti na javna preduzeća i druge korisnike sistema.