Mini-feljton | Akademik Muhamed Filipović: Mak Dizdar je prvi otkrio bosanski duh u poeziji (III)

Portal Radiosarajevo.ba objavljuje i treći nastavak čuvenog eseja rahmetli akademika Muhameda Filipovića pod punim naslovom "Bosanski duh u književnosti – šta je to: Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije Maka Dizdara Kameni spavač objavljenog u časopisu Život 1967. godine.

Esej u nastavcima objavljujemo povodom 60. godišnjice Kamenog spavača Mehmedalije Maka Dizdara, romana Derviš i smrt Mehmeda Meše Selimovića, te zbirke pripovijetki Pobune Derviša Sušića.

Inače, godina 1966. bila jedna od najproduktivnijih u bosanskohercegovačkoj književnosti. U ovom dijelu akademik Filipović se bavi fondom duhovnog stvaranja i tradicije u djelu Mehmedijalije Maka Dizdara.

Autor: Akademik

... Pod pritiskom raznih nacionalizama dugo je vladala predrasuda da je bosanska povijest od 1463. do 1878. period izbivanja iz konteksta naše, južnoslavenske, narodne, europske i svjetske povijesti. Ta predrasuda je negirala svjetsku ulogu i značaj islama za evropsku povijest i islamsku svjetsku misiju.

Nije ovdje potrebno dokazivati ograničenost takvih gledišta sa stanovišta povijesne istine, jer takva problematika prevazilazi okvire ovog eseja. Upozorio bih samo da se u svijetu danas smatra (npr. francuski časopis Revue historique od septembra 1966) da je negiranje islamskog utjecaja na europsku povijest, a naročito preko Balkana, jedna od najvećih slabosti savremene europske historiografije, ali je potrebno upozoriti možda na činjenicu da se islamska tradicija naročito asimilirala u Bosni, ne toliko pritiskom i snagom osvajača koliko sredstvima i posredovanjem duhovnog srodstva.

Puritanizam i sekularizam islama, odsustvo izgrađene crkve i crkvene hijerarhije, odsustvo razvijene dogmatike i teologije odgovaralo je već stvorenim karakteristikama bosanskog pogleda, načina mišljenja i uopće duha, pa je njegova asimilacija u Bosni bila najveća, najtrajnija i predstavljala je, sa stanovišta naše ljudske kulture, značajan doprinos njenom bogatstvu. Od drugih muslimana bosanski se muslimani i bosanski islam znatno razlikuju. Njihov islam je stopljen s elementima narodne tradicije naše bosanske i uopće slavenske provenijencije. No pitanje koje nas ovdje interesuje jest u prvom redu pitanje o odnosu poezije Dizdara prema bosanskom duhu i potrebno je da se vratim na to pitanje.

Čini mi se da nije slučajno da je među bosanskim pjesnicima Mak Dizdar prvi koji je svoju inspiraciju, poetske ideje, slike i metafore potražio u fondu bosanskog duhovnog stvaranja i tradicije. Ja sam već imao priliku da primijetim kako je poezija Maka Dizdara karakteristična po izvjesnom paganskom mentalitetu i načinu doživljavanja. Tu karakteristiku zabilježio sam u jednom pređašnjem napisu o njegovoj poeziji, specijalno o zbirkama Okrutnosti kruga i Plivačica.

Ovaj paganski moment, to jest jedan neposredni i prirodom inspirirani pogled na svijet i čovjeka, bio je po mom mišljenju osnova dispozicija jednog značajnog pjesništva, koja je zahtijevala svoje daljnje uobličavanje i definiciju, u poetskom i filozofskom smislu. Tu definiciju uobličavanja Dizdar je potražio u mentalitetu, jeziku, doživljaju, tragovima i tradiciji stare Bosne, u njenim dilemama, suprotnostima, sudbinama, borbama i radostima, koji stoje kao neotkriven svijet, kao naša Arkadija, u koju tek treba da stignemo, skrivena teškim kamenim stećcima što kriju ulaz u nju.

Slovo o čovjeku

U zbirci Kameni spavač, koja je, po mome mišljenju, nedovoljno ujednačena s obzirom na osnovu i izvod inspiracije i na duh poetskog govora, ipak se nalazi toliko izvanredno značajnih poetskih ostvarenja na koja je potrebno upozoriti, a u kojima se ogleda sva poetska vrijednost onoga što smo nazivali bosanski duh. Potrebno je takve pjesme izdvojiti i pokazati u čemu se sastoji to što ove pjesme i poeziju uopće odlikuje kao samosvojnu bosansku.

U prvom odjeljku ove zbirke nalazimo stihove pod općim nazivom Slovo o čovjeku, koji su u cjelini intonirani kao jedna primitivna paganska antropologija. U trećoj pjesmi nalaze se sljedeći stihovi:

Zatvoren u meso zarobljen u kosti / Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Zatim: – Otrgnut od neba želiš hljeba vina / Kamena i dima samo ima svima.

Te: – Od te ruke dvije tvoja jedna nije / Jedna drugu ko da / Hoće da pobije?

Ograničenost ljudskog pokazana je ovdje u jednoj neobično dojmljivoj, čulnoj neposrednosti, u jednom doživljaju natopljenom neposrednom, običnom ali upečatljivom spoznajom čovjeka koji i samog sebe vidi kao jedno unutarnje protivrječje, pa se to protivrječje, kao ljudska bit, iskazuje i kao stalna ljudska bit, iskazuje i kao stalna ljudska međusobna, ali u svakom čovjeku prisutna, borba i suprotnost, kada se dvije ruke među sobom biju i "hoće da pobiju", kada meso bodu kosti. Vrijednost ove poezije sastoji se u univerzalnosti njenih spoznaja i ujedno u jednoj neposrednosti i neposrednoj motivaciji njenih poetskih slika i metafora, u načinu prezentacije tih ideja, koji je koliko jednostavan toliko i univerzalno razumljiv. U njoj se osjeća obični narodni duh i iskustvo muke života i opasnosti egzistencije, koje se kriju u samom čovjeku kao i u drugom.

U Slovu o nebu nalazi se Pjesma pravednika koja sadrži stihove što produbljuju ovu istu misao, sada izrečenu kao suprotstavljenosti čovjeka i smrti, zemlje i neba. Tajna smrti i neba, bez koje nema saznanja, zemlje i života univerzalna je za sve ljude. Ona ne razlikuje intelektualca od seljaka, roba od gospodara.

Hodeći kroz zemlju / Kroz noći kroz dane / Vidio je navist / Vidio jest bolest / I vidao rane / Pa izreko slovo / Dižuć glavu k nebu / Pitajuć o tajni / Na putu ka grebu

Ljudska sudbina u ovim stihovima leži pred nama u jednostavnosti svojih iskonskih riječi, koje nisu ništa drugo nego sama ta sudbina, taj usud, odakle mi dižemo glavu k nebu, stojeći vječno pred tom najvećom i najdubljom tajnom čitavog našeg postojanja, tajnom smrti, svijesti o našoj konačnoj granici. Pjesnički je ova ideja izrečena ovdje na maestralan način, riječima koje opominju na vječnost ove teme i ove ljudske dileme, odnosno na vječnost sudbine i vječnost pitanja o kome se ovdje pitamo. Istovremeno je ovdje data i jedna heretička vizija čovjeka, pravednika, Isusa, vizija koja vidi samo čovjeka, a Bog joj izmiče preko granica groba.

U sljedećim stihovima iste ove zbirke, Zapis o lovu koji glasi:

Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad /sobom obuzeti bjehu goniči svi / i sasvim / sami / Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovač Grubač / i vjerno upisah i smjerno narisah / u ove vele / u bijele u kami

Nalazimo mirne i tradicionalne slike lova, plemića i njihovih pasa, koje nepoznati kamenorezac ostavlja u kamenu kao vječni spomenik, ne njihove lovačke vještine, nego svoga umijeća da "smjerno nariše i vjerno upiše" u one "vele i bijele kami". Čitava pjesma predstavlja biser po jednom unutarnjem srodstvu riječi, slika, ideja i prirode koja se u njima iskazuje.

Ase ležit / Vojnik Gorčin

Prolaznost ljudske veličine, sile, oružja i bijesa, i vječnost one "smjerne" i "vjerne" vještine da se uhvati slika, život, čovjek, u te "nevidime" konce i ostavi za vječnost. Ne znam da u našoj poeziji ima pjesma koja problem stvaranja umjetnika, bit njegova djela i odnosa prema životu iskazuje ljepše, neposrednije, sigurnijim, srodnim i otkrivajućim riječima i slikom. Snaga i gustina izraza je takva da se ideja skoro čulno osjeća, pipa i vidi u kamenu, stećku koji pred nama iskrsava.

U istoj zbirci nalazimo u pjesmi Zapis o izvoru i sljedeće stihove:

Rastvorio sam se / I potekao / Potocima / Rijekama / Morima / Sada sam tu / Sada sam tu / Bez sebe / Gorak / Kako svom izvoru / Da se vratim?

Kako svome izvoru da se vratimo, to je također jedno vječno pitanje pred kojim stoje svi ljudi. Stalno naše oticanje u vrijeme, u starost, u godine, u smrt, u potomstvo, koje neprestano postavlja pitanje o smislu kao povratku. A pjesma je takva, u kojoj je ovo naše oticanje u beskraj otuđenosti naših načina postojanja iskazano u svojoj biti, u svoj veličini i tragičnosti naše nemogućnosti da se vratimo ka sebi.

U istom ciklusu nalazimo i Zapis na dvije vode u kojem se nalaze sljedeći stihovi:

U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu / dobri radojica bjelić vavijek se radovao / i u tome kratkom u ljetu i kad je cvijetje brao / i kad je ratio i kad je patio vazda je zvijezde krao / na putu kroz žitije sije on bugario nije / put žarka sunca gledao je i modra neba / i kad obvlada ga brijeme stade u vrijeme / na tom putu pade dosegavši tamu samo svoga greba.

Slovo o zemlji

Motiv ljudske sudbine i skončavanja u tami groba i ovdje se ponavlja na način balade, koja izriče tu konačnu i neopozivu istinu kao unutarnju vjeru naših ljudskih stvari, djela, života, ponašanja i svega onoga što mi kao ljudi u životu činimo. Ta neumitnost ne razlikuje nas ljude dobre i ine. Samo što onaj dobri, kao Radojica, što uvijek bijaše nasmijan i vedar i što se ne bijaše žalio na život, dobi svoju pjesmu, kao znak sjećanja na jednostavnu ljudsku veličinu i mudrost da se ostane dobar u ovom kakvom-takvom svijetu.

U ovoj istoj grupi nalazi se i jedna od najboljih pjesama naše poezije, pjesma Gorčin:

Ase ležit / Vojnik Gorčin / U zemlji svojoj / Na baštini / Tuždi  /Žih / A smrt dozivah / Noć i dan /

Mrava ne zgazih / U vojnike / Odoh / Bil sam/ U pet i pet vojni / Bez štita i oklopa / E da / Ednom / Prestanu / Gorčine / Zgiboh od čudne boli / Ne probi me kopje / Ne ustreli strijela / Ne posiječe / Sablja / Zgiboh od boli / Nepreboli / Volju / A djevu mi ugrabiše / U robje

Ova je pjesma toliko jednostavna, toliko sama kazuje o sebi da je nije potrebno interpretirati. Ne gine čovjek "bez oklopa i štita" u ovoj ili onoj vojni, čovjek gine zbog ljudskih stvari. Živi i doziva smrt, jer ne leži na svome nego na tuđoj baštini, a umire jer mu odvode ono što mu je najdraže. Sudbina svakog našeg čovjeka je sudbina Gorčina, i otuda je gorka, a gorčina je postala dijelom svakog od nas. A Gorčin je gorčina svih nas što kroz vrijeme i milenije živjesmo i ležasmo na svojoj i tuđoj zemlji, što nam život bijaše teži od smrti, jer ne mogosmo podnositi vječnu patnju i bolove siromaha, roba, bez utjehe i ljubavi. Sa snagom ove pjesme mjeri se samo veličanstvena jednostavnost njene istine i riječi.

Ima ovdje još jedna pjesma koju vrijedi zabilježiti, kao što je Radimlja, gdje se nalaze stihovi:

On čeka me od vijeka / On čeka i vidim ga zacijelo / I silazim k njemu / Kroz to bijelo Lozje

Pa zatim: Sunčani Hristos, Vrata, Vijenac, Četiri jahača, Brotnjice, od kojih svaka nosi istinu života u njegovoj često naivnoj prostoti i jednostavnosti.

U Slovu o zemlji nalaze se također pjesme izuzetne vrijednosti. Najsnažniji utisak ostavljaju pjesme posvećene doživljaju zemlje kao vječnog iskona iz kojeg se obnavlja sav njen porod. Zabilježit ćemo pjesmu Krajina u kojoj se nalaze sljedeći stihovi:

Iz onog bijelog kama eno niče klica

Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica

Niče i raste u neko bolno bijelo cvijeće

Već ptica iz svog skrivenog gnijezda slijeće

U skrovit krug nečiji samotnih svijetlih sanja

Slijeće ta ptica sa zelenog granja

Kraj ovaj kajni zar može bez zmije

Bez otrova njenog zar može zar smije

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije

Iz onog bijelog kama eno niče klica

Iz ruke davne iz tavnog lica sad žiće kliče

Iz znanog kama znamen stamnog plama

Zar može zmija biti bez otrova, zar može čovjek biti bez neprijatelja, zar se može živjeti bez smrti. Ljubav naša je kao ptica što slijeće u gnijezdo zemlje i tamo umorno počiva. Ali unatoč svemu uvijek niče neka nova klica, neko novo "žiće kliče" plamen koji sažije naše kuće, posvijetlit će nam da dignemo nove. Ova teška intonacija produžava se i u Zapisu o vitezu gdje se nalaze stihovi:

Za službu temže vjernu / Za svog gospodina / Bodoše ga / Sjekoše ga / Deraše ga

Svagda je sudbina naša ista. Služimo nekoga gospodina, pa u Zapisu o štitu pjesnik nam kaže:

Poiskah štit dobri da štiti me / Bacih ga potom dobrog jer / Tišti me

To isto kaže i Nevoljni vojno:

Okolo šapću mi kako mi život bje uzaludan / Ne znaju da ranjen ovako veće sam budan /

Ne znaju kako ću potonji udarac da dam / Zlehudi o kojoj sad sve znam

Zaborav i sjećanje

Taj isti motiv sudbine, rata, borbe, smrti i otpora negdje duboko skrivenog imamo i u izvrsnoj pjesmi Razmirje koja kao da je iskazala sukus cjelokupnog našeg historijskog bivanja. Ona je naša povijest u jedinstvenoj igri naših sudbina, imena i uzaludnog obnavljanja bez kraja i konca.

U davno u slavno u bana Stipana / Vukcu se rodi sin Vučihna / Vučihna Vučić rodi sina Vuka / I Vuk poslije rodi Vukića / I Vukić rodi sina Vukajla

Vukajlo rodi sina Vukasa / Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana /

I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana / Vukoman poslije – i sve tako /

Do današnjeg dana / Sve za vjernu za službu / Za svog gospodina.

Tako se generacije naše rađaju, nestajući i ujedno čuvajući, u tragu, u riječi, u imenu, u spomenu, smisao te sudbine, svijest o njoj, protest protiv nje, da bi jednoga dana možda taj fatalni niz nestao.

U istoj ovoj seriji nalazi se i Zapis o zemlji sa stihovima:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: / A kto je ta šta je ta da prostiš / Gdje li je ta / Odakle je / Kuda je / Ta / Bosna / Rekti. A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: /  Bosna da prostiš jedna zemlja imade / I posna / I bosa da prostiš / I hladna i gladna / I k tomu još / Da prostiš / Prkosna / Od / Sna.

Tako se u ovim stihovima zaključuje jedna povijest, jedne zemlje, znane i neznane, o kojoj pitaju, a dobiju čudan odgovor. Čudna zemlja, čudni ljudi i čudne sudbine. Iskazana je u njima istina, duboka istina naše Bosne.

Život, smrt, rađanje i uzaludan napor. Ne možeš u nebo, u zemlju ne želiš, u potomstvo ostavljaš svoju snagu i vjeru u bolje. U ljude, u kamen, u lozu, u sve ono blisko i neuništivo što uvijek podsjeća na nas, na naše pretke, na istinu i ćudi života, što budi i rađa uvijek nadu. Trajanje i istrajavanje. Zaborav i sjećanje. Smirenost i ljubav. To je istina ove poezije.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.