Mini-feljton | Akademik Muhamed Filipović. Bosanski duh poezije Maka Dizdara (II)

Portal Radiosarajevo.ba danas donosi drugi čuvenog eseja rahmetli akademika Muhameda Filipovića pod punim naslovom "Bosanski duh u književnosti – šta je to: Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije Maka Dizdara Kameni spavač objavljenog u časopisu Život 1967. godine.

Esej objavljujemo povodom 60. godišnjice "Kamenog spavača" Mehmedalije Maka Dizdara, romana "Derviš i smrt" Mehmeda Meše Selimovića, te zbirke pripovijetki "Pobune" Derviša Sušića. Inače, godina 1966. bila jedna od najproduktivnijih u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Autor: Akademik

...Nemogućnost ostajanja u okvirima nacionalnog duha u književnosti Bosne postala je vidljiva i na drugi način, to jest kao nastojanje te književnosti da se domogne svoje sopstvene osnove i da metodički odbaci isključivo nacionalnu osnovu svoje duhovne inspiracije i stava. Emancipacija bosanske književnosti od parcijalizma nacionalnog duha, s obzirom na bosansku povijesnu određenost, očitovala se naročito u ratnoj književnosti.

Značajna djela naše ratne književnosti su, u doživljavanju rata i revolucije, nekom imanencijom samog doživljaja prevazilazila ove okvire i sezala u dubine samog narodnog duha i iskustva i doživljaja.

Kulenovićeva "Stojanka majka Knežopoljka"

Mislim da je najbolji primjer te tendencije naše ratne književnosti Kulenovićeva "Stojanka majka Knežopoljka", koja je duboko bosanska i ujedno pripada svakom našem narodu, svim ljudima koji isto tako ili na sličan način doživljavaju iskon vječne borbe za održanje naroda u sebi i na svome.

Možda bi se ova tendencija mogla iskazati u izvjesnim pojavama naše prijeratne literature, npr. Hasana Kikića. Izgledalo je u jednom momentu da će ovo biti samo epizoda, intermezzo u polusnu naše literarne povijesti. Na takvu misao upućivalo je, po mom uvjerenju, nepotrebno i neopravdano oživljavanje nacionalnih okupacija u okvirima stare (Grupa sarajevskih književnika), predratne literature.

No ubrzo je došlo do novog kretanja u bosanskoj književnosti. Jednom otvoren, proces emancipacije nije se mogao zaustaviti. Ne bez teškoće i duhovne pometenosti, taj proces je tekao u raznim pravcima i odvijao se na raznim područjima književnog stvaranja u Bosni. Njegov svijet postala je prvo dječija književnost.

Neobično značajan razvoj ove vrste književnosti u Bosni u posljednjih deset godina duguje, prije svega, činjenici da se tu, na tom terenu i u tom mediju odigralo oslobađanje od tutorstva nacionalnog duha i da je dječiji medij bio, i kao povod i kao publika literarnog stvaranja, najotvoreniji za istinski i ujedno široki svjetski pogled u prošlo i buduće, u život i životnu istinu. Drugi medij ovog procesa emancipacije postaje poezija.

Ona postaje poprište ovoga procesa, poprište na kojem se i danas taj proces odvija i manifestira u raznim svojim mogućnostima. Poetske ideje generacije Žalice, Sarajlića, Tahmiščića i napokon Trifunovića razmiču granice poetskog mišljenja i doživljavanja nacionalno zadojene poezije našeg bosanskog provincijalizma.

Ove granice pomiču se u dubinu koliko i u širinu. Kod Žalice ovo pomicanje granica seže čak do dubine onog meteža naroda i rasa iz kojeg se javljaju obrisi naših narodnih cjelina, dok kod Sarajlića i Tahmiščića teže jednom univerzalizmu doživljajne osnove izrečenom na različite načine, ali u osnovi istom. Koliko god, međutim, u ovim procesima ležao napredak bosanske literature, u njima leže i njene ozbiljne slabosti i teškoće.

U osnovnoj i značajnoj težnji da se poezija uzdigne od uskog tradicionalističkog, regionalističkog i romantičarskog nacionalnog duha do širokih, univerzalnih, kozmopolitskih vizija modernog čovjeka leže i slabost apstrakcije, punog deklarativnog i deklamatorskog kozmopolitizma, gubitak dubine i težine osobenog povijesnog iskustva i doživljavanja, supstancije narodnog svjetskog duha, datog u jedinstvu riječi, ideje, vizije, osjećanja, dakle bića poetskog bivanja. Uslijed toga ta se poezija, unatoč svojoj značajnoj emancipacijskoj težnji, javlja kao odvajanje od iskona, narodnog i ljudskog, povijesnog duha.

Odvojivši se tako od ovoga, ona svoj univerzalizam i svjetski nivo i relacije postiže čisto verbalnim sredstvima. To je onda nužno epigonska poezija velikih, stranih riječi, misli, ideja i imena, koja tim spoljašnjim sredstvima osvaja kozmopolitsku dimenziju, a ne unutarnjim osvještavanjem i oplemenjivanjem sopstvenog izražajnog, idejnog i duhovnog fonda uopće. Otuda, po mome mišljenju, i pored napretka koji ova poezija čini uopće, a naročito u pojedinim njenim ostvarenjima, ona ostaje apstraktna i strana, ne po svojoj metodi, nego po svome duhu.

Mnogo sporije i teže negoli poezija, a što je i razumljivo kad se uzme u obzir da je osnovna ideja nacionalne interpretacije bosanske literature i njene historije bila ideja tzv. bosanske pripovijetke. Proces emancipacije tekao je u oblasti pripovjedačke književnosti. "Bosanska pripovijetka", koja je bila proglašena uzorom i cvijetom srpske literature, davala je ton bosanskoj literaturi, naročito u periodu dominacije Grupe sarajevskih književnika.

Značaj Derviša Sušića

Ali, ukoliko je ovaj proces tekao sporo, izgleda da je utoliko bio temeljitiji. Dva su, po mome mišljenju, ključna događaja koja određuju daljnju sudbinu istinske, po duhu, bosanske pripovijetke i romana. Ta dva događaja su Derviš Sušić i Meša Selimović.

Svoju osobenu viziju Bosne kao naročitog svijeta sa svojim sopstvenim duhom i kulturom doživljavanja koji se iskazuju u mentalitetu i ljudskoj prirodi, Sušić je najavio već u svome prvom velikom djelu Ja, Danilo.

To djelo, koje po svojoj cjelovitosti i bogatstvu nadilazi gotovo sve što je u našoj poslijeratnoj satiričnoj prozi napisano, ovdje nije interesantno prvenstveno po toj svojoj djelimično već utvrđenoj i afirmiranoj vrijednosti. Ono je s našeg aspekta značajno po otkrivanju, nasuprot romantičarskih i drugih provincijalističkih interpretacija kojima je Bosna bila izložena, jednog autohtonog i potpuno specifičnog i samosvjesnog života Bosne.

Sušić majstorski otkriva crte tog svijeta od prve pa do posljednje strane svog djela, od onog izbjegavanja komšije Danilovog da pozdravi svoga komšiju, jer ko zna ko je i šta je komšija, a svaki je pozdrav u Bosni lozinka neka i znak neke pripadnosti iza neke zastave, te on bira najneutralniju moguću riječ ljudskoga susreta "pripeklo danas", pa do onog Advana iz kasabe, koji godinama ne izlazi iz svoje magaze "jer čudna je zemlja Bosna u njoj je najotrovnija hava na dunjaluku", te ne treba bez prijeke potrebe izlaziti na vidjelo.

Taj prekrasni roman, koji je začudo bolje primljen svugdje gdje se pojavio nego u samoj Bosni, to jest nego što ga je primila bosanska literaturna kritika, međutim, samo je polazište, prva crta, proboj u sferi razotkrivanja bosanske istine.

Najnovije Sušićevo djelo Pobune znači već oformljen i jasan pogled. Ovo djelo ima za bosansku literaturu veoma veliki značaj. Ono je prva literarna vizija naše autentične bosanske povijesti, posljednjih pet stotina godina. Njegova vrijednost sastoji se u tome što je ta povijest kao ljudski život, kao ljudski doživljaj i sudbina, lišen svega spoljašnjeg, svakog historizma, svake mitologije, svake nacionalne, religiozne, regionalne i druge naslage i interpretacije.

On se tu otkriva neposredno u noći svoje ljudske kompletne istine i po toj istini postaje on isto tako neposredno univerzalan, ljudski život i sudbina uopće. Pilavije, Hatemići, poturčenici, kmetovi, begovi, heretici i pravovjerni, junaci i kukavice, trgovci i siromasi, respektabilni građani i komunisti bundžije, to su naši ljudi, to je svaki od nas dijelom, bez razlike u svojoj povijesnoj istini, kao vječni paćenici i borci, kao so u kruh ove zemlje, teški, robusni i ujedno osjetljivi i mehki, naivni i ujedno lukavi, bogati i siromašni, vječni strastvenici i uvijek kod svoje kuće u svojoj suroj i surovoj zemlji.

Čudni ljudi podsmješljivi i ironični prema svakom živom, prema svakoj i najvećoj veličini, ali ipak najviše prema sebi samima, pjesnici bez mita i mitomanije, nježni realisti, puritanci a strastveni. Takvi ljudi, koji se nižu iz generacije u generaciju, a samo ih Bosna veže kao niz, čvršće od bilo kakvih mitskih, vjerskih, rođačkih ili drugih veza, ljudi su ove zemlje, njena najveća i najpotpunija istina. Po svemu ovome Sušićevo djelo je prvorazredni događaj bosanske literarne povijesti, i po mome mišljenju djelo u kome ova povijest konačno dobiva svoju autentičnu umjetničku viziju i interpretaciju.

Meša i njegova Bosna

Svoje značajne literarne mogućnosti Selimović je pokazao već u svom prvom romanu Tišine. Tihi prijem Tišina u našoj javnosti vjerovatno je znak prevladavajuće ambicije pisca i karakteristike samoga djela da bude literarno, umjetnički, stilski i estetski čisto.

Ono najavljuje značajne mogućnosti, ali ne upućuje i ne određuje područje gdje će te mogućnosti realizirati. Utoliko je veća i značajnija naša radost što su se te značajne mogućnosti realizirale u jednom romanu kao što je Selimovićevo djelo Derviš i smrt.

Roman Derviš i smrt, pored svoje literarne i umjetničke perfekcije, značajan je, u bosanskoj literaturi, i za nju, po tome što taj roman jasno i nedvosmisleno pokazuje da je regionalizam, provincijalizam, historizam itd. zapravo idejno i umjetničko, duhovno i filozofsko, a ne geografsko ili kakvo drugo određenje. Taj roman pokazuje da geografske i historijske relacije u umjetnosti malo znače i da se velike drame i ljudska zbivanja mogu događati i ovdje gdje ne teče aktualna, politička matica života.

Osim toga, Selimović je jasno pokazao da je Bosna bila, i sada to jest, poprište takvih događaja u ljudima i oko njih da ta događanja imaju nužno dimenzije, po svom intenzitetu i vidovima, svjetskih i općih ljudskih dilema i događaja, prava – neprava, sile – slobode, nasilja i milosti, države i podanika, Boga i čovjeka, vjernika i otpadnika. I sve se to zbiva i događa u Bosni, u zemlji koju znamo i koju prepoznajemo u ljudima i mislima koje njih more i progone. Vidimo tu nas same, svako sebe, na jedan način, jednim dijelom svoga života, iskustva, nade, strepnje, misli i snova.

Ovim djelima i njihovom povezanošću sa životom, poviješću, osjećanjima i nadama našeg bosanskog čovjeka zaokružuje se bosanska književnost, prvi put, u ovih desetak posljednjih godina, kao cjelovita književnost, sa svojim osnovnim idejama i književnim vrstama. Ona snažno stupa na pozornicu naše kulture kao oformljen, zaokrugljen, u osnovi izgrađen duhovni stav, kao izraz našeg duha. Od sada Jugoslavija mora na drugi način računati s bosanskom literaturom, njenom ulogom i značajem, to jest ona mora računati s bosanskim duhom bosanske literature.

Nacionalni mit u Bosni nije bio moguć

Sa stanovišta poetskog otkrića Bosne i bosanskog duha, kao i sa stanovišta otkrića poezije. U bosanskoj duhovnoj tradiciji Dizdarevo djelo Kameni spavač jest jedna vrsta kamena međaša. Zbog toga mi se čini da ovu poeziju valja istražiti ponajprije sa stanovišta njene konstitutivne funkcije u strukturi bosanskog književnog trenutka.

Nije u pitanju, dakle, jedan literarno-kritički ili estetički pristup ovoj poeziji, nego jedna kulturno-historijska i filozofska ocjena, koja se, istina, služi i estetskim, i literarno-kritičkim izvodima kao premisama, ali svoje stavove i dokaze formira na drugoj, to jest kulturno-historijskoj i filozofskoj dimenziji. Ali pogledajmo prije svega koje su to literarno-poetske vrijednosti i karakteristike što se otkrivaju posredstvom onog fenomena koji smo nazvali bosanski duh.

Literarna teorija i kritika dovode literaturu, i poeziju naročito, u odnos prema mitu i mitologiji. Općenito se smatra da mnoge poetske ideje imaju svoj izvor u inspiraciji mitskog doživljaja. Tako narodni ili nacionalni mit, kao u osnovi poetski, likovni i uopće umjetnički doživljaj i reprodukcija povijesti, služi kao izvor literarnih, umjetničkih i poetskih ideja.

Bez obzira, međutim, na razliku koja postoji između narodnog, npr. tip grčkog mita, i nacionalnog, npr. tip kosovskog mita, a koja može da bude razlog vrlo značajnih distinkcija u etici i povijesnoj funkciji umjetnosti, kod Bosne se radi o nečem sasvim drugom. Bosna, naime, nema svoj mit i svoju mitologiju. Nacionalni mit u Bosni nije bio moguć jer, naprosto, nema ni narodnog bosanskog mita.

Bosanac, naime, sebe i svoju povijest ne doživljava uopće mitski. Svi pokušaji da se stvori takav mit, npr. višestruki pokušaji da se stvori bogumilski mit, ostali su bez rezultata. Mitologija u Bosni nije bila moguća.

Pa, iako Bosna ima svoje spoljašnje elemente jednog mitskog svijeta, doživljava propast svoje države, pogibiju svoga kralja, gubitak djedovske vjere, progone, borbe protiv Rima, borbe protiv Carigrada itd. itd., nije se ova povijest transformirala u mit. Ali ne zato što u Bosni nije bilo autohtonog narodnog stvaranja, narodne poezije, koja bi bila nosilac mitskog doživljavanja bosanske povijesti.

Bogata i raznovrsna poezija

Naprotiv, u Bosni je stvorena jedna bogata i raznovrsna poezija, kako lirska tako i epska. Neki najljepši biseri ove poezije kod Južnih Slavena duguju stvaralačkom geniju bosanskog čovjeka. Bosanska narodna lirska poezija je po svome mentalitetu i duhu sekularistička, trezvena, podsmješljiva, satirična.

Ona ne trpi tragične junake čije sudbine brišu mogućnost realnog pogleda na život i razlike u ljudskom življenju. Njeni junaci su često komični, ili samo pošteni, naivni seljaci junačine. Oni su pravi, živi ljudi. Otuda, mislim da je razlog što Bosna nema svoje mitologije jednostavno u samoj strukturi bosanskog života i duha, koji je građen tako da ne dopušta egzaltaciju, da uvijek ostaje svjestan granica svijeta i čovjeka. Međutim, postavlja se pitanje da li odsustvo mita znači ujedno i nemogućnost bosanske poetske ideje i bosanske poezije. Mislim da ne znači. Jedan povijesni duh ne mora da se izražava u mitskoj supstanci ako uspijeva da se svagda aktualno ostvaruje i planira u životu.

Kada pogledamo Bosnu, od one srednjovjekovne, koja skončava u Jajcu, pa do ove današnje, mi ćemo, u njenim gradovima, skrivenim od pogleda stranca i jedinstveno otkrivenim za svoje žitelje, u njenim kućama glomaznih teških kubusa s lagahnim šindrama na krovu, u njenim teškim vunenim nošnjama, prošaranim najljepšim minijaturnim šarama i vezovima, u njenom mentalitetu, u pjesmi, u igri, u pričama i predanjima, svugdje i uvijek otkriti jedan duh, jedan stav i doživljaj, ispoljen i jasan do te mjere da ga se i ne primjećuje.

Jer nije to ona tajna, u manastirima ili u hajdučkoj šumi skrivena, to je vidljiva i jasna otvorena kretnja i stav, ponašanje, način mišljenja, podjednak i kod katolika i kod pravoslavnih i muslimana, i kod ikavaca i kod ijekavaca, i kod građanina i kod seljaka. Po tome je Bosna ostala Bosna kroz dugu svoju nesretnu povijest, jedina koja je uvijek bila i cjelovita, kao teritorij, i jedinstvena kao historijsko trajanje, a jedina nije dospjela do nacionalnog duha i ideje, i do nacionalne državne konstitucije....

(Sutra: Mak Dizdar  - fond bosanskog duhovnog stvaranja i tradicije)

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.