“Nama je Europa danas nedohvatljivo daleko”, kaže pisac Miljenko Jergović u intervjuu za Danas . Povod za razgovor bio je njegova nova knjiga „1983: Romaneskni manevri“, kao i to što je za one ranije napisane nedavno dobio dvije prestižne međunarodne književne nagrade. Za zbirku priča „Trojica za Kartal: Sarajevski Marlboro remastered“ osvojio je Lajpcišku književnu nagradu za evropsko razumijevanje za 2026 godinu, a međunarodnu nagradu za književnost „Aleksandar Tišma“ dobio je za cjelokupan književni opus.
Da li vas je iznenadila angažovanost generacija koje dolaze – mislimo prije svega na studentske proteste u Srbiji, ali i na podršku mladih iz susjednih država?
Jergović: Mladi se bune, jer imaju elementarni osjećaj da nešto nije u redu. To je za Srbiju i za sve te mlade ljude veoma važno. To govori o dubinskoj životnosti jedne generacije. Njihovi vršnjaci u Hrvatskoj, bojim se, slušaju Thompsona i pohode crkvene procesije, ili studiraju uz pomoć AI i imaju interese isključenog kompjutora. Ono što, na žalost, nisam siguran ni kada je riječ o pobunjenoj mladosti u Srbiji jest to znaju li oni što to oko njih zapravo nije u redu. Nadam se da će to u hodu shvatiti.
Problem svih zemalja bivše Jugoslavije, s djelomičnim izuzetkom Slovenije, nije korupcija, nego su naš problem nacionalizam i korporativizam. Korupcija i lopovluk posve prirodno i razložno proizlaze iz nacionalizma. Dakle, nije nadstrešnica pala zato što je netko bio lopov pa je krao, nego je nadstrešnica pala zato što je netko previše mahao nacionalnom zastavom, te je zaključio da je ta zastava sav njegov moral, svo njegovo poštenje, sva sloboda i demokracija. Ne govorim ovo zato što nešto znam o današnjoj Srbiji, nego zato što sve znam o današnjoj Hrvatskoj.
Kako vidite retoriku kojom su vlast i provladini mediji tokom studentskih protesta posezali za etničkim i ratnim etiketama?
Jergović: O kome želite da vam govorim, o Aleksandru Vučiću i o Informeru, ili o Andreju Plenkoviću i o Hrvatskoj radio-televiziji? Plenković, recimo, što osobno, a što preko posrednika, lijepi etikete državnih i hrvatskih neprijatelja, pa vam poslije šalje nogometne batinaše i tobožnje desničare pred vrata vaših domova. Je li vam to, možda, poznato? Znate, užasno mi idu na živce moji dragi kolege, među njima i neki najbliži prijatelji, koji s visine Europske unije komentiraju prilike u Srbiji i govore o standardima demokracije i slobode koji se u Srbiji ne poštuju.
Razumio bih čak i to da se tješe time da je komšiluku gore nego kod kuće, ali, avaj, nije gore! U Srbiji se narod buni protiv autokrata na vlasti, a u Hrvatskoj se bune dvije-tri hrabre opozicijske političarke i neki progonjeni i skrajnuti pisci i novinari. U Srbiji srpski revizionisti govore o dva antifašistička pokreta: partizanskom i četničkom. U Hrvatskoj vlast na sav glas promovira i narodu u kosti utjeruje strah rehabilitirajući ustaše i Antu Pavelića i sponzorirajući novine u kojima se, uz parolu na naslovnici “Smrt antifašizmu”, poziva na vješanje nekolicine glasnih protivnika takve vlasti. Znate, cinično govoreći, srpski revizionisti uvažavaju, makar lažno ili makar 50 posto, jedan antifašistički pokret, a hrvatski revizionisti zazivaju smrt antifašista i afirmiraju naciste i Adolfa Hitlera. Stoga ne vidim naročit smisao u tome da vam mudrujem o vlasti i medijima u Srbiji.
Mogu li mediji danas još da proizvode zajedničko iskustvo stvarnosti ili smo nepovratno ušli u vrijeme paralelnih istina?
Jergović: Živimo u vremenu u kojem je sam koncept istine postao irelevantan. Vi Donaldu Trumpu ne možete reći da laže, jer to je kao da Staljinu kažete da ima brkove. Besmisleno.
Vaša nova knjiga nosi naslov „1983: Romaneskni manevri“. Zašto je baš 1983. za vas važna godina?
Jergović: U društvenom, kulturnom, pa i političkom smislu bila je to posljednja godina Titove ere. Sljedeće, 1984, zbivat će se Zimske olimpijske igre u Sarajevu, s kojim smo istrčali u veliki i široki svijet i bili poneseni ogromnim očekivanjima za budućnost, ali te godine započinje i ona faza liberalizacije društva u koju će se umiješati najtoksičniji nacionalizam, pa će put u slobodu istovremeno biti i put u krvavi raspad. Godina 1983. godina je posljednjih velikih montiranih sudskih procesa, posljednjeg markantnog Udbinog ubojstva u inostranstvu, i kraj svega groznog što smo poznavali u jugoslavenskom socijalizmu.
Ono dobro od socijalizma potrajat će još neko vrijeme, prije nego što ga dojučerašnji članovi SKJ, preobučeni u nacionaliste, do kraja ne unište. U privatnom i intimnom smislu, 1983. bila je posljednja godina moga djetinjstva i adolescencije. Sljedeće godine sam morao u vojsku, i bio sam time užasnut i uplašen. U određenom smislu 1983. za mene bila je i posljednja godina mira. Kada se vratim iz vojske započet će prijeratna i ratna vremena. Tako da su ti “romaneskni manevri” zapravo do kraja radikalizirana dokumentarna fikcija. Ali važno mi je naglasiti – fikcija.
Može li se „1983: Romaneskni manevri“ čitati i kao posveta posljednjoj jugoslovenskoj generaciji – generaciji koja je vjerovala da joj je svijet otvoren?
Jergović: Ne bih rekao. To je knjiga o sjajnoj svjetlosti i mračnome mraku jedne zemlje. Ona je roman jednog sedamnaestogodišnjaka, nadgledanog od njegove četrdesetak godina starije verzije, ali nema u njoj karakteristično generacijskih elemenata. Naime, lik u toj knjizi, koji je u nekoj mjeri identičan sa mnom, i u mlađoj i u starijoj varijanti, ima vrlo izražen interes za ono što zanima i bolji dio njegove generacije 1983, od muzike do avangardne umjetnosti, književnosti i teatra, ali ga pritom zanima i nešto što je bilo potpuno izvan generacijskog fokusa.
Recimo, ja sam taj sarajevski proces muslimanskim intelektualcima dubinski u svojoj mahali proživljavao, promatrajući našu komšinicu tetu Almasu, muslimansku vjernicu, te još neke meni drage i važne ljude, kako na sve to reagiraju, i stvarno sam osjećao taj smrtonosni led kasnoga i dekadentnog staljinizma, koji je u ljeto te 1983. zamrznuo jedan dio Sarajeva, dok ostatak Sarajeva ništa gotovo da nije ni primjećivao. To je bio jedan od upečatljivijih doživljaja moje mladosti, a nikakve veze nema s generacijom. Konačno, i ta Rankovićeva smrt zanimala je samo rijetke. Basara mi je u našem dopisivanju priznao da on tad, recimo, nije imao pojma da je Ranković umro, niti ga je bilo imalo briga za to. Recimo da sam ja bio pomjereni sedamnaestogodišnji čudak i da me je veoma bilo briga. Kasnije je naš svijet postao jako neobičan, što je mene učinilo običnim, da ne kažem normalnim.
Lirski subjekt ove knjige jeste sedamnaestogodišnji Miljenko, pred odlazak u vojsku, koji svijet intenzivno doživljava kroz knjige i ploče, ali često razgovara i sa današnjim Miljenkom. Šta biste danas željeli da kažete tom mladiću? Da li bi vam povjerovao? I da li vam je on ovom knjigom nešto vratio?
Jergović: Sedamnaestogodišnjem sebi ne bih ništa želio reći, čak ni kada bi bilo moguće da mu nešto kažem ili da ga na nešto upozorim. Ono što će se s njime, tojest sa mnom, u budućnosti događati u toj je mjeri suprotno većini njegovih prethodnih iskustava da on, taj sedamnaestogodišnjak, od informacija iz budućnosti ne bi mogao imati nikakve koristi. Samo bi bio dodatno prestravljen. S druge, pak, strane, taj sedamnaestogodišnjak i dalje postoji u meni, kao što postoji i onaj sedmogodišnji ili trogodišnji ja. Od sviju njih nisam ništa pametniji, samo sam iskusniji. Ali, što je zanimljivo, to me iskustvo čini manje očajnim i uplašenim. Kad mi je bilo sedamnaest, bilo sam najočajniji u životu. Kad su mi bile tri, bio sam najuplašeniji. Sa sedam sam imao najmoćniju imaginaciju. Velika je šteta što sa sedam godina nisam napisao većinu svojih knjiga, jer bi bile mnogo bolje.
Kroz „1983“ čitalac se kreće kao kroz lavirint sjećanja, bogatih detaljima i uvidima. Da li je strah od zaborava jedan od ključnih pokretača vašeg pisanja?
Jergović: Plašim se tuđeg zaborava, ili općenite sklonosti ljudi da se od života ili, još gore, od pritiska vlastite savjesti liječe tako što zaboravljaju. Plašim se društava zasnovanih na zaboravu, kakva su upravo ona koja smo stvarali i u kojim smo se zaticali nakon 1991. godine. Vlastitog zaborava nisam se plašio nikad. Ne samo zato što imam relativno dobro pamćenje, nego i zato što sam bio te sreće da me je stalno sustizalo nešto što bi me podsjećalo na ono što sam zaboravio, ili što nikad nisam ni znao, pa nisam mogao pamtiti, ali me se, eto, jako ticalo. O tome, recimo, govori knjiga “Selidba”. Inače, čini mi se da ništa ne biva potpuno zaboravljeno. Većina onog, ili skoro sve što smo u životu zaboravili, zapravo je samo smetnuto s uma. Pa kad nas nešto podsjeti, kao da osjetimo nekakvo unutrašnje ozarenje.
Jedno od osjećanja koje nosi ova knjiga moglo bi se opisati kao nepovjerenje prema zvaničnoj istoriji, ali i prema onoj usmenoj, porodičnoj, pa čak i ličnoj. Pomaže li pisanje da se pronađe put ka emocionalnoj istini?
Jergović: Ne bih rekao da je riječ o nepovjerenju prema “zvaničnoj istoriji”, a još manje prema usmenim, porodičnim ili ličnim povijestima. Prije će biti da se radi o osjećaju njihove nepotpunosti, nedovršenosti, okrnjenosti. I naravno, radi se o još nečemu. Ne postoji naša i vaša historija, vaša i naša povijest. Postoji samo jedna historija, i to ne samo zato što je samo jedna autentična faktografija povijesnog, kao i svakog drugog događaja, nego i zato što ni interpretacije historijskih događaja ne mogu biti proizvoljne, kakve su tako česte kod nas. Interpretacija onog što se dogodilo u Srebrenici morala bi odgovarati autentičnoj faktografiji, kao što bi interpretacija onog što se dogodilo u Jasenovcu morala odgovarati autentičnoj faktografiji.
To je, recimo, nešto o čemu sam vrlo intenzivno počeo misliti dok sam bio počašćen tom milošću da iz dana u dan preživljavam nasumično zasipanje Sarajeva granatama, minama, mecima svih vrsta, te sam metodom vlastite kože i životnog iskustva doživljavao samu suštinu velikoga historijskog događaja. Opsada Sarajeva specifičan je historijski događaj po tome što se u toj opsadi nije moglo dogoditi previše toga što običan čovjek nije mogao pretočiti u vlastito životno iskustvo. Druga je, pak, stvar kako će to životno iskustvo biti upotrijebljeno, ili kako će famozni obični čovjek njime manipulirati, hoće li se samoproglasiti za vječitu žrtvu i posjednika jedne od posljednjih istina svijeta, ili će o tome striktno razmišljati kao o vlastitom iskustvu (što je, vjerojatno i najbolje), kojim nije ni počašćen ni oštećen. Meni je, dakle, s tim iskustvom neshvatljivo da bi historijski događaj opsade Sarajeva sam po sebi mogao biti podložan različitim interpretacijama, ili da bismo ga mogli prilagođavati potrebama vlastitih nacionalnih ili bilo kakvih drugih sentimenata.
Povijest ne bi smjela biti podložna potrebama nacionalne stvari, jer takva povijest je, da izvinete, govno. Također, povijesne istine ne mogu se usaglašavati, jer i to je, jedva nešto manje, ali i dalje govno. Književna istina, pak, jedina je stvarna istina (ako je istina, i ako je književna) o Srebrenici, o Jasenovcu, o Sarajevu… I nije isto što i emocionalna istina. Emocionalne istine treba izbjegavati, upravo zato što su bliske političkim i nacionalnim istinama. A dobro znamo kako izgledaju nacionalne istine o Srebrenici, Jasenovcu i Sarajevu. Ili o bilo čemu drugom što kalja ili vrijeđa obraz nacije.
Podnaslov knjige glasi „romaneskni manevri“. Kako biste vi definisali taj pojam i zašto ste ga izabrali?
Jergović: Knjiga “1983.” knjiga je mnogih započetih romana, ali je svaki od njih ostao na razini manevra. Riječ manevri u naš jezik intenzivno ušla je 1971, s vojnim manevrima koji su se širom Jugoslavije odvijali pod kodnim nazivom “Sloboda 71”. Svoju knjigu zamislio sam kao romaneskne manevre na temu događaja, velikih i malih, iz 1983, od kojih je većina mogla porasti do cijelog romana.
Recimo, roman koji bi ponio naslov “Ranković u Dubrovniku”, od kojeg bi mogao nastati i scenario za neki mračno-eskapistički film o Jugoslaviji, koji, međutim, nikad ne bi mogao biti snimljen. Ili roman o Udbinom atentatu na Stjepana Đurekovića. Ili roman o Sarajevu u vrijeme suđenja grupi muslimanskih intelektualaca, predvođenih Alijom Izetbegovićem… U romanesknim manevrima mnogi su se romani trebali sliti u jedan roman godine ili roman o godini.
Među mnogobrojnim rukavcima kojima se pripovijedanje u „1983“ kreće nalaze se i priče koje tražite da budu nastavljene u nekoj drugoj knjizi. Postoji li među njima neka koju biste posebno voljeli da prepustite drugom piscu? Ili neka kojoj biste se sami jednog dana vratili?
Jergović: Pa jedan od mogućih i tačnijih opisa onog što pišem jest da pišem ono što bih volio da je napisao netko drugi, a ja da čitam. To se, recimo, ne odnosi na kojekakve moje autofikcionalne ili autotopografske spise, ali čak i u njima negdje iza, makar u formi i atmosferi, postoji čežnja za takvom knjigom kojoj bih ja mogao biti čitalac, a ne pisac. U nekim drugim mojim knjigama, pak, sve je postavljeno, od sadržaja, scenografije, žanra i forme, do fabularnog toka i filmske slikovitosti, tako da ja budem idealni čitatelj, a pisac da je netko drugi. Recimo, jako bih volio pročitati roman o Rankovićevim ljetima u Dubrovniku, koje bi napisao neki dobar, a slobodan i neuplašen zagrebački ili beogradski pisac.
Pa da onda s nekim doktorom za scenarij, recimo Ognjenom Sviličićem, Matom Matišićem, Radivojem Andrićem, napiše scenarij, koji bi zatim, u srpsko-hrvatsko-francuskoj koprodukciji i s budžetom od kojih barem tridesetak milijuna eura režirao Marko Đorđević ili Nebojša Slijepčević, tu se malo dvoumim. Ili, ako bi pristao, Goran Marković. Eto, to bih ja volio. Da čitam roman i da dođem na premijeru.
Sarajevo je grad u kojem ste rođeni i stasavali, ali i grad iz kojeg ste morali da odete. Kojeg Sarajeva danas ima više u vama?
Jergović: Sarajevo je grad mojih sjećanja, a potom i grad koji sam, otpočetka do kraja, sagradio u svojim književnim tekstovima. Kako su sjećanja iluzija, više nego pečat ili potvrda nečega što se stvarno dogodilo, Sarajevo iz mojih sjećanja nalikuje Sarajevu iz moje imaginacije, a onda i fikcije. Sve to, naravno, nema previše veze s današnjim stvarnim gradom. I sve to nikoga ni na što ne obavezuje ni kada je riječ o prošlosti.
„U zemlji u kojoj sam rođen pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela.“ Tom slikom otvorili ste besedu povodom Lajpciške nagrade. Može li se kroz taj prizor, u nekom smislu, čitati i današnji odnos postjugoslovenskih društava prema Evropi?
Jergović: Ne bih tako daleko išao. Naprosto, to je slika nas i naših perifernih svjetova. Osamdesetih godina Bosna i Hercegovina je, dok smo je gledali izvan gradova, uz ceste kojima smo putovali, bila zemlja neomalterisanih prizemnica ili katnica, s balkonima i vanjskim stepenicama bez ograda, i s tih bezbrojnih potpećenih cipela pred vratima. Bila je to slika neke čudne privremenosti, odgođenosti i duboke sirotinje. Ljudima je bilo žao baciti stare cipele. S druge, opet, strane u toj slici ima nečeg emocionalno vrlo osjetljivog, krhkog i okrenutog vlastitim uspomenama. Kako ćeš, bolan, baciti cipele u kojima si prehodao jedan lijep komad života i u kojima si se susretao s ljudima kojih možda više nema? I da ne mistificiramo, nije to bila samo slika Bosne.
Ni u kontinentalnoj Hrvatskoj i u Srbiji nije bilo bitno drukčije… A što se tiče našeg odnosa prema Europi, nipošto ne bih idealizirao Jugoslaviju i jugoslavenski socijalizam, ali mi smo tad bili integralni dio Europe, premda nismo pripadali Uniji. Naše knjižare i prodavnice gramofonskih ploča bile su slika Europe, kao i naši književni časopisi i novine, naši filmovi, video spotovi, artističke akcije… Danas, vrlo smo daleko od te Europe, čak i u Hrvatskoj koja je, makar formalno, dio Europske unije. Između Zagreba i društvenih, političkih i kulturnih standarda u Zagrebu, te, recimo, Beča, Trsta ili Budimpešte, ogromna je, nesaglediva provalija, mnogo veća nego što je, u drugom smjeru razlika između Bujanovca ili Busovače i Zagreba. Nama je Europa danas nedohvatljivo daleko.
Vi ste, nažalost, imali iskustvo s pogrdnim natpisom u soliteru u kojem živite, a tada ste rekli da ste osjećali stid, iako je to paradoksalno. Jesu li „naše“ starije generacije dobrim dijelom oblikovane tako da preuzimaju krivicu čak i kada su žrtve?
Jergović: Ne, nego me je bilo sram što su moji susjedi zbog mene doživjeli da im neboder izađe na loš glas. Sramio sam se onog što je njima učinjeno zbog mene. I mislim da je to prirodno.
Šta vam danas još budi povjerenje u ljude?
Jergović: Građanska pristojnost, solidarnost i ustrajnost. Kad je o ustrajnosti riječ, tužan sam što nakon valjda cijele jedne decenije Coraxov godišnji kalendar 2027. neće biti na mom zidu. Predrag Koraksić, recimo, bio je primjer pristojnog, društveno solidarnog i ustrajnog građanina. Cilj nisu ni pobjeda, ni dolazak do nekog cilja u životu. Cilj je u ustrajnosti na svom putu. Corax bio je poput onog mrava koji se zaputio prema Jerusalimu, u koji nikad neće stići, ali će provesti život na pravome putu.
