Od političara pod sankcijama SAD kome je Sud BiH zabranio neposredno učešće i kandidovanje na izborima, kome su bila zatvorena vrata svih globalnih centara moći (osim Kremlja gdje se bezmalo počeo osjećati kao domaćin) i za koga su, pogotovo iz političkog Sarajeva, govorili da je gotov, Dodik je napravio "veličanstvenu pobjedu SNSD-a" (hvala Vanji Furtula!). I to poslije dvije decenije neprekidne vladavine. I to je tako.
Kad se kaže da mu samo na vrijeme treba reći kakva su izborna pravila, to znači da je rezultat opozicije na prijevremenim predsjedničkim izborima održanim u novembru prošle godine na kojima je Branko Blanuša zamalo pobijedio Sinišu Karana bio rezultat Dodikove zatečenosti.
Doduše, dobrim dijelom je bio i rezultat toga da ga je dio birača u tom trenutku percipirao kao "izdajnika" zato što je netom prije toga povukao sve "sporne" zakone koje je usvojila Narodna skupština i zauzvrat dobio skidanje sa američke crne liste. Njegovi birači su u novembru evidentno ostali kod kuće, što je njegovu stranku prvi puta poslije skoro dvije decenije zamalo koštalo funkcije predsjednika Srpske.
Za razliku od opozicije koja svaki poraz pretvori u pobjedu i poslije svakih izbora nađe izgovor i opravdanje za neuspjeh, Dodik je shvatio poruku birača. Zasukao je rukave, do ponovljenih izbora u februaru mobilisao svoje biračko tijelo, dio onih koji su u novembru glasali za Blanušu, na ovaj ili onaj način "privolio" da promijene mišljenje i rezultat nije izostao.
Ono što je radio uoči februarskih ponovljenih izbora za predsjednika, uoči proteklih opštih izbora je podigao na maksimum.
Nije žalio sredstva, budžetska naravno, da uđe u skoro svaku kuću, nije žalio resurse, budžetske naravno, da se razleti po svijetu i lobira na sve strane i nije žalio para, budžetskih naravno, da svim kategorijama birača, od učenika i studenata, preko privrednika i poljoprivrednika, do medicinskih radnika i penzionera poveća primanja i udijeli jednokratnu pomoć. Da li to prema Izbornom zakonu BiH predstavlja zloupotrebu javnih sredstava? Predstavlja. Da li isto to radi opozicija u lokalnim zajednicama u kojima je na vlasti? Radi. Da li je kod nas iko ikada odgovarao za to? Nije ni za mnogo ozbiljniji lopovluk i kršenje zakona, a kamoli za prijevremenu isplatu penzija ili jednokratnu pomoć đacima i studentima.
A zašto niko nije odgovarao nije pitanje isključivo za Milorada Dodika, niti za bilo kojeg političara, već prije za tužioce za koje je teško koruptivno krivično djelo kad onaj zlosrećni načelnik odjeljenja u teslićkoj gradskoj upravi bratu sredi dva-tri dana bolovanja da može otići kupiti sijeno, a nikakvo krivično djelo nije podjela miliona maraka u predizborne svrhe, arbitražno muljanje u slučaju "Vijadukt" ili davanje stotina miliona maraka Rašidu Serdarovu.
Da ne bi ispalo da vlast nije odgovorna za nerad pravosuđa, mora se reći da je za procesuiranje odgovornih za ozbiljan kriminal i korupciju neophodna politička volja. Nažalost, posljednji put kad je ta politička volja bila deklarativno neupitna, ta borba se završila tako što je savjetnik ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića završio na optuženičkoj klupi, a nedavno je i osuđen kao vođa narko-kartela. Hm!
Ali pitanje političke volje za borbu protiv kriminala ostavićemo za neki drugi put, vratimo se "veličanstvenoj pobjedi SNSD-a" (hvala Vanji Furtula!). Za tu pobjedu na nedjeljnim izborima prevagu je odnio Dodikov spoljnopolitički angažman.
