MESS | Teatarska kritika: "BLANK" ili san o letenju
Takmičarski program ovogodišnjeg MESS-a je šeste noći festivala upotpunila predstava domaće produkcije (Kamerni teatar 55 i Moje pozorište), koja posljednjih mjeseci uveliko puni bosanskohercegovačka, ali i regionalna gledališta – predstava BLANK.
Piše: Lamija Milišić
Sukladna estetskoj okupiranosti teatarskim adaptacijama savremenih književnih djela režisera Kokana Mladenovića, ova predstava oblikuje autorsku instancu Feđe Štukana kao vanteatarskog autora knjige BLANK – koji sebe njenim narativom donekle fikcionalizira, pripovijeda i ispovijeda – te ujedno kao lika prisutnog na teatarskoj sceni, koji bdije nad radnjom predstave. Da li je on, prema replici iz jedne od scena, "jebena fikcija" ili je itekako stvaran? Ili ta dva pojma uopće nisu međusobno isključivi? U ovom pitanju sadržan je ključan aspekt režiserske inovativnosti, stilske posebnosti ove predstave.
Štukan, kog u fragmentima izvodi i tako u harmoničnom poletu gradi gotovo čitav glumački ansambl, te Štukan kao "glavom i bradom" Feđa Štukan koji povremeno pušta glas niz pozornicu da bi ponovno utonuo u njenu dubinu i stopio se s bendom koji održava ritmičku nit predstave – njih dvojica bivaju kroz radnju naizmjenično građeni i rušeni, pritom uvijek prateći i pazeći jedan drugoga. Baš kad pomislimo da jedan od njih postaje stvaran, njegova persona ukaže natrulo naličje. Tada ovaj drugi Feđa stupa na scenu – više kao simbol, nego kao "banalan" čovjek – upravo da bi nam sugerisao kako je BLANK priča o jednom jedinom njemu, ali da to nije razlog vrijednosti njenog pričanja nama, publici koja se kroz formu mjuzikla zamjetne muzičke produkcije i izvedbe (Feđa Štukan, Aldin Omerović, Ismar Žalica i Vedran Fajković) zapanjujuće brzo i ustrajno saživljava s izopćenikom i njegovim životom obješenih uzora. Ključ ovog saživljavanja je u nepretencioznoj, dobroćudnoj nakani ove predstave da nam ukaže na vrijednost čina ispovijesti o svoj ljubavi i boli jednog života – nanešenoj i pretrpljenoj.
BLANK je generacijska priča kojom se trezveno progovara o ljudima koji su ratu bili nasilno, nevoljko izloženi, što za posljedicu, između ostalog, ima nemogućnost osjećanja bilo kakve pripadnosti ili bliskosti sa svojom generacijom, osim ako se taj rat ne prihvati kao osovina identiteta, koji svim drugim aspektima ličnosti ustrojava značenje. BLANK govori o generaciji okopnjelog svjetonazora i ranjenih ideala, o ljudima koji se često osjećaju poraženim, no ipak pronalaze razloge za pjesmu, za ljepotu, za spas.
Kroz etape Štukanovog odrastanja, prikazane izvedbama trojice glumaca (Sin Kurt, Davor Golubović i Amar Selimović), mi promatramo sve načine bijega od te generacijske kobi. Eskapizam je u predstavi iskorišten u svom aspektu intenzivne, čini se suđene, bezdomnosti, i to prostorom aerodroma u kom počinje prva scena, a čija tranzitnost ostaje prisutnom u toku cijele predstave skladno struktuiranim scenografskim (Adisa Vatreš Selimović) elementima, čije se značenje raslojava kako radnja odmiče. Tako, naprimjer, Štukanov deda lijepi na sebe naljepnice za prtljag s oznakom "FRAGILE" netom prije no će se objesiti; tako Feđini mrtvi prijatelji bivaju postavljeni na pokretnu traku s oznakama za prtljag, poput tereta što čeka neznanog vlasnika.
Scenografija je uopće pomno razrađena, promišljena u značenjskim gestama koje daje publici, a pogotovo obzirom na mnogobrojan ansambl glumaca, očito prevelik za scenu Kamernog.
Muzičke numere su nosilac energije ove predstave, posebno u izvedbama sjajnog Davora Golubovića, potom Enesa Kozličića, te ženskih likova koji čak i u dramaturški ustrojenoj karikaturalnoj pojavi bivaju komplementarni izgrađenom fiktivnom svijetu (lik Betty u upečatljivoj izvedbi Elme Juković). Scenski pokret (Amila Terzimehić) je u sinoćnjoj izvedbi predstave pokazao sporadičnu manjkavost u uigranosti, a prevashodno radi kamernog prostora, mada se itekako dalo primijetiti zajedništvo ansambla u složnom izvođenju radnje.
Prostor aerodroma je doslovan, ali opet efektan izričaj simboličnog sna o letenju, koji itekako komunicira s publikom. Razni fragmenti Feđe teže tom osjećanju letenja, života lišenog težine, toj opijenosti drogom, ili ljubavlju, ili umjetnošću. Mirna (Maja Izetbegović) svojim letom ostavlja najdublje rane koje su vremenom sve bolnije dirljivom glumačkom izvedbom smjerno kratkog, ali jarkog plamena. Takav proplamsaj ostvaruje i lik Feđine majke (Nadine Mičić), pismom iz ratnog vihora – u sceni u kojoj sama govorna radnja glumice pokorava pozornicu.
Odluka da ženski likovi u odabranim trenucima utjelovljuju Feđin lik načas ih smješta izvan granica tipskih likova u službi gradnje muških karaktera i time u konačan fokus stavlja zajedništvo u priči o jednoj generaciji.
Polet predstave BLANK napokolebljiv je radi nepatvorenosti svog svjetonazora, radi odabira iskrenosti naspram samozavaranja uslijed stanja opće životne poraženosti iz koje se na koncu rađa nova nada. Kraj predstave, nerazgovijetne i stoga pomalo oslabjele smjelosti radi odabira"tuđe" pjesme (My Way) kao argumenta za vjeru u život – ipak je izazvao glasan aplauz domaće publike koja izgleda sluti da pod vlastitim ožiljcima još uvijek šuti neispričane svjetove.