IN MEMORIAM DAVORA ŠPIRIĆA: Halid Bešlić, taj svejugoslavenski kralj sevdaha i empatije, ranjavao nas je i pretvarao u bolje ljude!
Piše: Davor Špišić / Telegram.hr
Ne znam bih li preživio armiju da onomad nije bilo Halida Bešlića. Rahmetli Halid jedan je od onih pojaseva dobačenih za spas prebalave mi i preranjive duše. Kao i Michael Cimino. Elem, početkom oktobra 1980. bazao sam cijeli dan po Leskovcu, na jugu Srbije. Pojeo sam i rajski roštilj, izbetonirao se duplim prepečenicama i pivom, sve odgađajući (protokolarni deadline Jugoslavenske narodne armije određivao je da se novopečeni regrut u kasarnu mora javiti najkasnije do ponoći) prihvatiti neumitno: ući u vojnički kazamat zvan Južni logor.
U tom svom apsurdnom odgađanju “povijesti” otišao sam u kino i po drugi put u par mjeseci pogledao Ciminovo remek-djelo “Lovac na jelene”. Kontekst mi se još više usjekao u memoriju, a filmčinu o luzerima, militarizaciji duša i promašenim ljubavima otada sam usvojio kao svoju životnu prtljagu. Isto se dogodilo i s Halidom.
Čeznutljive kafanske večeri
Te prve kasarnske leskovačke noći, čekao sam šišanje. Na stepenicama podno sobice za uniformiranje naših glava sjedio je vitki fragilni plavušan duge plave kose i baršunastim baritonom pjevušio neki sevdah. Tužno ga je bilo za slušati dok je čekao da ga rastave od plavih uvojaka. Upoznamo se, pitam ga šta pjeva, a on samo jednostavno odgovori: “Pa, Halida”. Kasnije se taj moj prvi vojnik razvio u sjajnog scenaristu, znamo ga svi po filmskim i televizijskim sevdasima: “Ovo malo duše”, “Stanica običnih vozova”, “Život je čudo”, “Vratiće se rode”…
Kroz moje kasarnske dane prošla je i sirova demo kaseta “Ikebane” Lačnog Franza, dopremio ju je drugar iz Maribora, satro me je “Praslovan”, taj jedini otisak Dostojevskog u rock ‘n’ rollu. Imali smo i poručnika patološkog sadistu, ali koji nam je puštao Bowieja “Diamond Dogs” i cijeli opus Doorsa. Azra je razbijala čemerna uzglavlja i skakali smo kao ludi uz “Balkan” dok bi nas vojna policija privodila…
Ali u onim čeznutljivim kafanskim večerima poraza, kada smo pod uniformama jedne već buđave armije sanjali o izgubljenim ljubavnim šansama, tada je jedini pouzdanik bio Halid Bešlić. Čovjek-jastuk. “Grešnica” ili “Sanjam majku, sanjam staru kuću” možda nisu himne golobrade posttinejdžerske pobune, ali jesu gola emocija, kerozin čuvstva protiv gubljenja smisla života na njegovom početku.
Pjevao je Halid i još uvijek pjeva
Deset godina kasnije, na posljednjem jugoslavenskom MESS-u u Sarajevu, obično bismo mi mladi dramaturzi, pisci i glumci završavali “kod gazde Nurije”. Nurija je imao ritual da nakon nebeske klope za koju su računi ionako bili od oka, pošalje još obilnu rundu vina za sve. Nurija je izgledao kao Halidov brat blizanac, imao je sličan gard oca sviju nas. Pa onda pusti Halida da nas ranjava i pretvara u bolje ljude, a sam razveze priču o Olimpijadi 1984. i kako je snijeg ispred britanske princeze zalijevao parfemom Poison…
Svejugoslavenski kralj sevdaha i empatije (nadaleko su opjevane njegove geste ljudskosti u pomaganju naroda kojem je živio na uzglavljima), nešto kao Elvis balkanskog bluza, posebno se u popkulturne obrasce upisao kroz važnu duologiju Pjera Žalice. Izvedbeno koautorski se ugrađujući u filmove “Gori vatra” (2003.) i “Kod amidže Idriza” (2004.), Halid Bešlić stvara neponovljivi soundtrack našeg dalekosežnog opstanka.
U oba slučaja je pjesme komponirao Saša Lošić, još jedan trubadur sevdahlijskih skrivenosti. Melodramsku porugu u himni “Kao biseri” (film “Gori vatra”), kojom se luzerstvo naših krajeva pred svjetskim predatorima pjeva kroz šeretluk čežnje za dalekim svijetom, u filmu je pjevala glumica Jasna Žalica, a kultnom himnom ju je učinio Halid na svojim koncertima. Možda ponajbolji film o posljedicama bratoubilačkog rata devedesetih “Kod amidže Idriza” ima senzacionalno čeznutljivu sevdalinku “Malo je, malo dana” u kojoj je sazdana ne samo esencija ljubavi nego i čovjekovog smisla. “Da jedno drugom bol stvaramo, dana je premalo”, pjevao je Halid. I još uvijek pjeva. Nadam se da ga čujemo.