Juče ujutro me zatekla vijest da je ovaj svijet napustio Boro Kapetanović, jedan od naših najvećih pjesnika.
Samo prije nekoliko dana sam ga tražio u Banjaluci, ali niko nije mogao da mi kaže gdje se nalazi. Čak ni na mjestima gdje je obično ispijao svoje kafe, nisu ga viđali duže vrijeme. Bio sam pomalo tužan što ga nisam vidio, kao da sam predosjećao da bi to moglo biti posljednji puta. A mnogo puta smo u ove tri i nešto decenije drugovanja „prebijali“ poneku i smišljali „pakosti“ onima što nam zagorčavaju život.
Nikada nije imao puno, a nije ni tražio. Jedne farmerke dvije košulje, jaknu i da ima za cigare i piće u kafani, odakle je posmatrao život i pretakao ga u stihove. Da je imao i trebao više, vjerovatno ne bi nikada razumio do kraja majke ubijenih od ustaške avijacije na Cesti Petrovačkoj, ne bi razumio ni suštinu potrebe da se u teškim danima bude patriota. Ne bi vjerovatno bilo ni vrckastih ljubavnih i višesmislenih pjesmica u „Čiku“, literaturi naše mladosti.
Negdje, sredinom rata, kažem mom uredniku kulture Dragoljubu Jekniću, uglednom dječjem piscu da malo pogleda sa Borom, da mu objavimo poneku pjesmu. Kaže Draža da ga je tražio, ali nema ni adresu ni telefon. Uzmem stvar u svoje ruke i zamolim mog prijatelja Nešu Novakovića, tada mislim da je bio direktor televizije, da ga nađe i „privede“ na telefon. I bi tako.
Kaže Boro, nemam ti imenjače ništa u rukavu, ali do ujutro će biti. Kad naveče, na redakcijski faks, stiže nekakva poruka. Potpis Boro Kapetanović a tekst ide ovako:
Sijevni munjo
Udri grome
Pomozi bože narodu mome!
