Naučnici upozoravaju na moguću prirodnu katastrofu koja bi, prema pojedinim naučnim modelima, mogla imati posljedice s obje strane Atlantskog okeana. Urušavanje dijela vulkana Kumbre Vijeha na Kanarskim ostrvima moglo bi pokrenuti megacunami, a talasi bi, prema jednom od scenarija, do obale Floride stigli za svega devet sati, piše BBC.
Riječ je o vulkanu Kumbre Vijeha (Cumbre Vieja), koji se nalazi na ostrvu La Palma, u španskom arhipelagu Kanarskih ostrva. Posebnu pažnju naučnika privlači njegova zapadna padina, čiji se dio odvojio tokom erupcije 1949. godine.
Istraživanja su pokazala da se ogromna stijenska masa postepeno pomjera prema okeanu, brzinom od približno jednog do dva centimetra godišnje.
Vulkanolog Bil Makgvajer (Bill McGuire), koji je proučavao stabilnost ovog vulkana, upozorava da bi se dio padine jednog dana mogao urušiti u sjeverni Atlantik i pokrenuti ogroman vodeni talas.
Ipak, ne postoji pouzdana procjena kada bi se takav događaj mogao desiti. Prema naučnim procjenama, moguće je da prođu stoljeća, pa čak i mileniji prije eventualnog urušavanja.
Talasi visoki stotine metara
Prema jednom od modela, u najgorem scenariju urušavanje bi moglo izazvati početni vodeni talas visok gotovo kilometar.
Nakon toga nastali bi talasi visoki nekoliko stotina metara, koji bi najprije pogodili La Palmu i susjedna ostrva.
Prema istom scenariju, talasi visoki oko 20 metara mogli bi stići do Floride za približno devet sati.
Druge procjene predviđaju da bi talasi na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država mogli biti i upola niži, ali bi i takva visina predstavljala ozbiljnu prijetnju, uz mogućnost velikih razaranja i brojnih žrtava. Naučnici se, međutim, ne slažu u potpunosti oko toga koliko bi takav cunami zadržao snagu nakon prelaska Atlantika.
Opasnost ne predstavljaju samo vulkanske erupcije. Velike stijenske mase mogu se odvojiti od obalnih i ostrvskih vulkana i urušiti u more, pri čemu potiskuju ogromne količine vode. Taj proces naziva se bočno urušavanje vulkana.
Vulkanski cunamiji posebno su opasni jer se talasi mogu pojavljivati u kratkim razmacima i kretati velikom brzinom, ostavljajući stanovništvu malo vremena za reakciju i evakuaciju.
Katastrofe koje su odnosile živote
Historija pokazuje da urušavanje vulkanskih struktura može izazvati razorne cunamije.
Jedna od najpoznatijih katastrofa dogodila se 1883. godine, kada je erupcija vulkana Krakatau između Jave i Sumatre izazvala talase više od 45 metara. U katastrofi je poginulo najmanje 30.000 ljudi.
Slična tragedija dogodila se 2018. godine, kada se dio vulkana Anak Krakatau urušio u more. Talasi su se širili brzinom većom od 100 kilometara na sat, a za manje od pola sata pogodili su priobalna naselja.
Uništene su hiljade domova, poginulo je više od 400 ljudi, dok je gotovo 15.000 osoba povrijeđeno.
U Japanu se jedna od najvećih vulkanskih katastrofa dogodila 1792. godine, kada se urušio dio vulkana Unzen. Klizište je izazvalo talas visok oko 30 metara. Nakon što se cunami odbio od suprotne strane zaliva i vratio prema obali, poginulo je približno 15.000 ljudi.
Godine 1888. više od polovine vulkanskog konusa na ostrvu Riter, kod Papue Nove Gvineje, urušilo se u more. Nastali cunami izazvao je talase visoke do 20 metara, uništio sela i odnio najmanje 1.500 života.
Opasnost i za zapadnu obalu SAD
Rizik od megacunamija ne odnosi se samo na istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država. Ogromna urušavanja havajskih vulkana također bi mogla izazvati razorne talase koji bi pogodili zapadnu obalu zemlje.
Simulacije drevnog klizišta poznatog kao Nu'uanu pokazale su da bi talasi visoki između 60 i 70 metara mogli pogoditi Kaliforniju, i to približno pet sati nakon nastanka. Riječ je o drevnom klizištu širokom oko 230 kilometara, čija se zapremina procjenjuje na približno 3.000 kubnih kilometara.
Tragovi drevnih megacunamija pronađeni su i na Kanarskim ostrvima i Zelenortskim ostrvima. Neke naslage nalaze se gotovo 300 metara iznad današnjeg nivoa mora, što ukazuje na razmjere talasa koji su u prošlosti mogli pogoditi ova područja.
Prema pojedinim procjenama, velika urušavanja vulkanskih ostrva koja mogu izazvati talase visoke najmanje 100 metara događaju se u prosjeku svakih 10.000 godina, a moguće i češće.
Posljednje takvo urušavanje, prema navedenim procjenama, dogodilo se prije približno 5.000 godina na ostrvu Reunion u Indijskom okeanu.
Naučnici ne mogu predvidjeti vrijeme
Savremena tehnologija omogućava praćenje vulkana pomoću satelita i mjernih uređaja postavljenih na tlu. U određenim slučajevima moguće je uočiti znakove opasnosti i upozoriti stanovništvo nekoliko sedmica prije potencijalne katastrofe.
Međutim, problem predstavlja činjenica da se veliki broj od nekoliko stotina aktivnih ostrvskih i obalnih vulkana nalazi u područjima u kojima se ne provodi dovoljno kvalitetan nadzor.
Erupcija vulkana Hunga Tonga 2022. godine pokazala je koliko vulkanske katastrofe mogu biti nepredvidive. Snažna eksplozija iznenadila je naučnike i izazvala cunami u kojem su poginule četiri osobe.
Naučnici upozoravaju da će se vulkanski cunamiji ponavljati, ali se ne može pouzdano predvidjeti gdje će se dogoditi sljedeća velika katastrofa, niti kolike će biti njene razmjere.
Važno je naglasiti da upozorenja o mogućem megacunamiju kod Kanarskih ostrva ne znače da je katastrofa neposredna. Riječ je o mogućem scenariju koji zavisi od budućeg urušavanja vulkanske padine, čije vrijeme nije moguće predvidjeti.