Upoznali smo se na utakmici Bosne i Hercegovine i Srbije u Skenderiji. Za mene običan radni dan, za njega vjerovatno jedan od stotina sličnih koje je prošao tokom karijere. Razgovor nije trajao dugo, ali jednu rečenicu pamtit ću dok sam živ.
"Majstore, samo radi košarku, sve drugo je nebitno."
Možda tada nisam ni bio svjestan koliko će mi te riječi ostati urezane. Danas ih čujem jasnije nego ikada. U vremenu kada svi pokušavaju biti nešto drugo, Edin je znao da je najvažnije ostati ono što jesi i raditi ono što voliš.
Osjetio sam tada da mu je posebno drago što nisam skrivao koliko je uticao na mene. Nije bilo potrebe da glumim originalnost ili da izmišljam neke druge uzore. Istina je bila jednostavna i vrlo jasna – ogroman dio mog razumijevanja košarke došao je kroz Edina Avdića.
Svaka riječ, svaki izraz, svaki pokušaj da se utakmica približi običnom čovjeku dolazio je iz godina slušanja njegovih prenosa. Mnogi su učili iz knjiga i stručnih seminara. Mi smo učili slušajući Edina kako objašnjava košarku.
"Kanonada", "S parkinga", "Iz svlačionice", "Ovi otvaraju šampanjac na protivničkoj klupi". To nisu bile samo simpatične poštapalice ili fraze koje su uljepšavale prijenos. To je bio njegov autorski pečat, njegov način da utakmicu pretvori u priču koju će ljudi pamtiti.
Danas te izraze koriste novinari, komentatori, treneri i navijači. Koriste ih ljudi koji možda ni ne shvataju odakle su ih prvi put čuli. Toliko su postali dio košarkaškog jezika na ovim prostorima da su prerasli svog autora.
Njegov uticaj nije se završavao na televizijskom prijenosu. Često se čekalo da Edin kaže svoje mišljenje o nekoj utakmici, igraču ili treneru prije nego što bi mnogi drugi donosili vlastite zaključke. Njegova riječ imala je težinu jer je iza nje uvijek stajalo znanje.
O košarci je znao više nego brojni treneri, više nego pojedini igrači i sigurno više nego ogromna većina navijača. Nije to bilo znanje skupljeno preko interneta ili kroz statistiku. To je bilo znanje čovjeka koji je život posvetio košarci i koji ju je razumio na način koji je malo ko mogao.
Posebno je fascinantno bilo koliko je lako uspijevao objasniti najkomplikovanije stvari. Nije imao potrebu da pokazuje koliko zna. Njegova najveća vrlina bila je upravo u tome što je složene stvari činio jednostavnim i razumljivim svakome ko prati utakmicu.
Ritam sedmice za hiljade ljubitelja košarke godinama je bio gotovo identičan. Početkom sedmice čekaš novu epizodu "Udvajanja", pa tek onda nastavljaš dalje. Podcast koji su vodili Edin Avdić i Miloš Jovanović postao je obavezna stanica za svakoga ko ozbiljno prati košarku.
Nije se gledalo zato što je bilo popularno. Gledalo se zato što si znao da ćeš nakon sat ili dva razgovora saznati nešto novo, čuti drugačiji ugao i bolje razumjeti ono što si gledao prethodnih dana. "Udvajanje" je postalo mnogo više od podcasta.
A kada bi završilo "Udvajanje", stizao bi novi razlog da se čeka Edin. Kroz podcast X&O Chat donosio je ekskluzivne razgovore sa najvećim imenima svjetske i evropske košarke. Gledali smo intervjue kakve niko drugi nije mogao dobiti.
Razgovarao je sa najvećim igračima, trenerima i košarkaškim autoritetima našeg vremena. Nije postavljao generička pitanja i nije jurio senzacionalizam. Njega je zanimala košarka, a upravo zbog toga su ga najveći košarkaški umovi poštovali.
Na taj način je godinama obrazovao desetine hiljada košarkaških fanatika širom regiona. Mnogi su kroz njegove emisije naučili više nego što bi naučili kroz desetine stručnih tekstova. Nažalost, ta edukacija je naglo prekinuta.
Zato njegov odlazak nije samo odlazak jednog komentatora. Nije čak ni odlazak jednog novinara. Ovo je odlazak čovjeka koji je oblikovao način na koji nekoliko generacija razumije i doživljava košarku.
Mnogo je dobrih komentatora prošlo kroz naše živote. Mnogo je ljudi ostavilo trag u sportskom novinarstvu. Međutim, veoma mali broj njih uspio je stvoriti čitavu zajednicu ljudi koji su kroz njihov rad zavoljeli sport.
Edin je upravo to uradio. Odgojio je generacije košarkaških fanatika koji danas raspravljaju o NBA ligi, Euroligi, reprezentacijama i taktikama upravo zato što ih je nekada davno za ekran prikovao njegov glas. Njegova najveća ostavština nisu emisije, podcasti ili prenosi, nego ljudi koje je inspirisao.
Zbog toga će njegov odlazak boljeti dugo. Ne samo porodicu, prijatelje i kolege, nego i sve nas koji smo godinama živjeli uz njegov glas. Teško je prihvatiti da više neće biti novih epizoda, novih analiza i novih priča koje će nam približiti igru koju smo svi zavoljeli.
Ipak, postoje ljudi koji nikada zaista ne odu. Ostanu u riječima koje koristimo, u rečenicama koje pamtimo i u načinu na koji gledamo sport. Edin Avdić pripada upravo toj rijetkoj kategoriji ljudi.
Glas i fraze koje će pamtiti generacije. Čovjek koji je obilježio jednu eru. Edin Avdić je odgojio košarkaške fanatike u 21. stoljeću i zbog toga njegovo ime nikada neće biti zaboravljeno.
