Lizači čizme
Samo u tom gradu gore je biti Srbin, nego nacistički sluga ili predak onih zbog kojih se nacizam izrodio, stav je autora Aleksandra Stojanovića u osvrtu na najavu podizanja spomenika austrougarskom prestolonasljedniku Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji u Sarajevu.
Kad onomad u vrijeme korone vjernici pravoslavne vjeroispovijesti nisu željeli da odustanu od tajne svetog pričešća, omiljeni sarajevski vojnik Vojske Republike Srpske Dragan Bursać i njegovi sljedbenici skovali su kovanicu „lizači kašike“. U svojoj mizeriji i nedostatku smisla za humor, manijakalno su forsirali takav izraz pokušavajući da taj čin prikažu kao nešto inferiorno i nezdravo.
I to je, kako navodi autor, samo kap u moru pokušaja da se Srbi i pravoslavlje omalovaže i prikažu u negativnom svjetlu, dok se Sarajevo predstavlja kao oaza „slobodarstva“ i „multietničnosti“.
Uoči 1. marta, datuma koji se u Federaciji BiH obilježava kao dan nezavisnosti, Sarajevo je odlučilo da podigne spomenik Francu Ferdinandu i Sofiji, što autor tumači kao čin podizanja spomenika predstavnicima imperije koja je vladala ovim prostorima kao okupator.
Navodi da je u javnom diskursu ponovo aktuelizovana tvrdnja da je Sofija u trenutku atentata bila trudna, ističući da za to, kako kaže, nema istorijskih dokaza.
Autor u tekstu osporava narative koji, po njegovom mišljenju, relativizuju istorijske okolnosti i ulogu Gavrila Principa, te ukazuje na različita tumačenja istorijskih događaja u javnosti.
Posebno naglašava da je atentat u Sarajevu imao širi istorijski značaj i da je pitanje odnosa prema tim događajima i danas predmet oštrih polemika u BiH.
Tekst zaključuje tvrdnjom da je u savremenom Sarajevu odnos prema istorijskim ličnostima i događajima dio šireg ideološkog sukoba i različitih vizija prošlosti i identiteta.