Nije li fenomenološki zanimljivo da jedna od najčitanijih priča na Financial Timesu, koja sadrži sve elemente previše ambicioznog, pa samim tim i pomalo nerealnog filmskog trilera, nije zaslužila gotovo nikakvu ozbiljniju analizu u evropskim medijima. Eksploziv u predvorju zgrade u najčuvanijoj evropskoj kneževini, sankcionisani oligarh kao meta, žena s tetovažom zmije na Interpolovoj crvenoj potjernici i, kao završni čin, njeno tijelo s prostrelnim ranama glave pronađeno u blizini Kijeva, pripadnik ukrajinske vojne obavještajne službe HUR koji je već priznao njenu likvidaciju...
No, ispod žanrovske napetosti krije se nešto mnogo neugodnije od običnog krimića. Slučaj Vadima Jermolajeva, pripadnika ukrajinskog „Monaškog bataljona“ i ukrajinskog tajkuna, otvara pitanje koliko je zapravo čvrsta veza između obavještajnih struktura, kapitala, kriminala i političkog vrha Ukrajine. Kako god okrenete, čini se da je ova priča mnogo zanimljivija čitaocima nego evropskim političarima ili političkim analitičarima. Krenimo zato od onoga što je već utvrđeno i zadržimo se na činjenicama.
Uvečer 29. juna 2026. godine neko je u predvorju stambene zgrade u Monaku, tik uz francusku granicu, ostavio bombu skrivenu u ruksaku. Eksplozija je, prema rekonstrukciji Reutersa i francuskog Le Parisiena, ranila troje ljudi koji su ulazili u zgradu: Vadima Jermolajeva (58), poduzetnika rođenog u Dnipru koji danas posjeduje kiparski pasoš, njegovu partnericu i njihovog 13-godišnjeg sina. Partnerica je, prema izvorima bliskim istrazi, bila životno ugrožena.
Zamjenik monaškog tužioca izjavio je da složenost eksplozivne naprave upućuje na to da napadač vjerovatno nije djelovao sam. Le Parisien navodi da je napravu aktivirao lično izvršilac, kojeg je nadzorna kamera snimila kako tokom bijega nešto radi na mobilnom telefonu. Napadač je pobjegao pješice u Francusku, a zatim automobilom prema Njemačkoj, prolazeći kroz više evropskih država.
Tri zamke obavještajaca
Interpol je već 3. jula izdao crvenu potjernicu za Anastasijom Berezovskom (39), ukrajinskom izbjeglicom u Njemačkoj koja tečno govori njemački jezik i može se prepoznati po tetovaži zmije koja se proteže od ramena do lakta na desnoj ruci. Tereti se za pokušaj ubistva, postavljanje eksplozivne naprave na javnom mjestu i udruživanje radi činjenja krivičnih djela.
Berezovska se u Ukrajinu vratila 1. jula, dva dana nakon eksplozije. Pet dana kasnije, oko 23 sata u ponedjeljak, njeno tijelo pronađeno je nedaleko od Kijeva s prostrelnim ranama glave. Istražitelji su na mjestu događaja pronašli čahure, a tijelo su, prema navodima Službe sigurnosti Ukrajine (SBU), locirali rekonstrukcijom zločina na osnovu iskaza jednog od osumnjičenih.
Identitet uhapšenih je, blago rečeno, zanimljiv: riječ je o aktivnom pripadniku ukrajinske vojne obavještajne službe (HUR) i bivšem policajcu. SBU navodi da je do njih došao prateći tok novca. Pripadnik HUR-a i bivši policajac Berezovskoj su u više navrata slali kriptovalute i novac putem bankovnih računa.
Pripadnik HUR-a priznao je ubistvo, ali uz ključnu ogradu: tvrdi da je djelovao na vlastitu inicijativu i da nadređene nije obavijestio ni o kontaktima, ni o transferima novca, niti o bilo čemu drugom. U kući bivšeg policajca istražitelji su, kako stoji u saopćenju Ureda glavnog državnog tužioca, pronašli podrumsku prostoriju nalik mučilištu. Za šta je ta prostorija služila?
Ovu forenzičku jezgru priče gotovo identično prenose Reuters, Associated Press, CNN, NBC i američki PBS, pozivajući se na ukrajinske vlasti – dakle, agencije koje nemaju nikakav interes da diskredituju Kijev. SBU tvrdi da je sve informacije podijelio s vlastima Monaka te da nastavlja utvrđivati ko je napad naručio i organizovao.
Koja pitanja otvaraju ove informacije, koje podsjećaju na, ponovimo, pomalo preambiciozan i gotovo filmski triler?
Prva zamka ove priče jeste tvrdnja obavještajca da je "radio sam". Svakome ko je pratio misteriozne likvidacije u tranzicijskim državama – a i na prostoru Hrvatske mogli bismo ih nabrojati nekoliko tokom ratnih devedesetih – ova priča zvuči nekako poznato. Je li "radio sam" klasična rečenica kojom se prekida lanac odgovornosti? Činjenica je da je jedina osoba koja je mogla imenovati naručioca napada u Monaku – sama Berezovska – sada mrtva, ubijena od pripadnika državne obavještajne službe prije nego što ju je bilo ko iz Monaka uspio ispitati.
Malo utjecaja izvan Dnjipra
Drugo pitanje vodi prema francuskom tragu. Le Figaro je, pozivajući se na više izvora bliskih slučaju, objavio da istražitelji ozbiljno razmatraju mogućnost da je napad organizovan iz ukrajinskih sigurnosnih krugova, uz napomenu da je vjerovatnije bila riječ o "upozorenju" nego o pokušaju ubistva. To je mnogo ozbiljnija indicija od uobičajene ruske propagande, jer dolazi iz francuskih mainstream medija i sudske istrage. Monako je zasad isključio terorizam, dok motiv atentata još uvijek nije službeno razjašnjen, ni kada je riječ o napadu u Monaku ni o ubistvu Berezovske.
Treće pitanje objektivno je i najosjetljivije. Naime, u opticaju je tvrdnja da je Jermolajev navodno pripremao izlaganje u Evropskom parlamentu kojim je namjeravao razotkriti korupciju u Ukrajini, zbog čega je, navodno, ušutkan. Međutim, ta tvrdnja počiva na samo jednom izvoru – Claudeu Moniquetu, bivšem pripadniku francuske obavještajne službe DGSE, koji danas vodi privatni obavještajno-sigurnosni centar, a koji je to izjavio za Nice-Matin.
Radi se, dakle, o procjeni privatnog konsultanta, pa upravo tu tvrdnju ruski medijski aparat najviše eksploatiše jer se savršeno uklapa u narativ o Ukrajini koja ubija zviždače. Bilo kako bilo...
Jeziv rasplet istrage: Ukrajinski špijun priznao ubistvo žene koja je raznijela oligarha u Monte Carlu!
Ko je Vadim Jermolajev? Rođen je u Dnipru 1968. godine, osnivač je korporacije Alef i jedan od najvećih razvojnih investitora tog grada. Projekti poput Most-Cityja i Cascade Plaze nose njegov potpis. Forbes je godinu prije pune ruske invazije procijenio njegovo bogatstvo na oko 220 miliona dolara i svrstao ga na 45. mjesto najbogatijih Ukrajinaca.
Ukrajinskog državljanstva odrekao se 2017. godine, kiparsko je dobio 2019., a u Monako se preselio 2021. godine. Forbesu je tada izjavio da je tražio "međunarodnu zaštitu" jer ukrajinsko pravosuđe "nije idealno", a porezni sistem "nije objektivan". Kyiv Independent ga opisuje kao moćnog lokalnog oligarha iz Dnjipra, ali s relativno malim utjecajem izvan svog grada.
Dobijao je državne resurse
A onda dolazi detalj koji ovu priču iz sfere korupcijskih sumnji pretvara u mnogo ozbiljniji slučaj. Prema istraživanju Hromadskog i UkrRudProma, samo mjesec dana nakon uvođenja sankcija – 1. februara 2024. godine – kompanija Potoky, koju kontroliše Jermolajev, dobila je u dugoročni zakup šest hektara zemljišta na obali Dunava kod Renija, na samoj granici s Rumunijom, radi izgradnje vlastite luke i multimodalnog pretovarnog centra.
Dakle, sankcionisani tajkun, kojem je izričito zabranjeno učestvovanje u zakupu državne imovine, dobija strateški važan dio državne granice. Guverner Odeske oblasti Oleg Kiper, na čijem području je zemljište dodijeljeno, nije odgovorio na pitanja Hromadskog, dok su, prema navodima novinara, kamioni nesmetano nastavili ulaziti u skladišta.
U vlasničkoj strukturi tog projekta pojavljuje se ime koje priču vodi pravo prema vrhu ukrajinske vlasti. Oko deset posto udjela u Potokyju, preko investicionog fonda Kapital, posjeduje Ivan Draljuk – general SBU-a i bivši šef antikorupcijskog odjela te službe, kojeg Nacionalni antikorupcijski biro Ukrajine (NABU) sumnjiči za organizovanje shema "sivog" izvoza žitarica preko terminala povezanih upravo s Jermolajevom.
Draljuk je danas savjetnik guvernera Odeske oblasti Olega Kipera, ali i bivši vanjski savjetnik Andrija Jermaka, šefa Ureda predsjednika Ukrajine. Ured predsjednika potvrdio je da je Draljuk tu funkciju obavljao u februaru i martu 2020. godine, dok je Jermak već vodio predsjednički ured. Četiri izvora Hromadskog opisuju Draljuka kao osobu veoma blisku Jermaku.
Naravno, to samo po sebi ne dokazuje da je Jermak imao bilo kakve veze s bombom u Monaku ili ubistvom Berezovske. Ono što jeste dokumentovano jeste obrazac prema kojem sankcionisani oligarh nastavlja poslovati i dobija državne resurse zahvaljujući ljudima povezanim s obavještajnim aparatom i, posredno, s predsjedničkim krugom vlasti.
To ne dokazuje komandni lanac odgovornosti, ali jasno oslikava ambijent u kojem se sve to događa. Za sliku države koja tvrdi da je spremna za članstvo u Evropskoj uniji, takve činjenice predstavljaju ozbiljan problem, osim ako neko smatra da bi Evropska unija trebala uvoziti korupciju zajedno s političkim likvidacijama i svim njihovim implikacijama.
Triler u pozadini političkog spektakla
Postoji još jedan detalj koji je većini evropskih medija prošao gotovo nezapaženo.
Sin Vadima Jermolajeva, Artur Jermolajev, izručen je Estoniji, gdje je pravosnažno osuđen kao organizator kriminalne grupe koja je iz kancelarija u Ukrajini upravljala mrežom lažnih call-centara. Žrtvama širom Evrope nudili su nepostojeće investicijske prilike, pri čemu je mreža između 2019. i 2022. godine izvukla oko 100 miliona eura, uključujući 5,4 miliona eura od više od 500 građana Estonije.
Nagodbom je dobio uslovnu kaznu, novčanu kaznu od 8,5 miliona eura i desetogodišnju zabranu ulaska u Schengen.
Ukrajinska Pravda, pozivajući se na policijske izvore, spekuliše da bi i sam atentat u Monaku mogao biti povezan s mrežom call-centara u Dnjipru koje je, navodno, uspostavio stariji Jermolajev.
Tu je i slučaj Versobanke, estonske banke kojoj je Evropska centralna banka 2018. godine oduzela licencu zbog propusta u sprečavanju pranja novca. Među ukrajinskim dioničarima te banke nalazio se upravo Vadim Jermolajev.
Dakle, pred nama je priča o bombi u Monaku, sankcionisanom tajkunu opterećenom brojnim aferama, sinu osuđenom za prevaru vrijednu 100 miliona eura, državnom zemljištu dodijeljenom sankcionisanom oligarhu preko fonda u kojem sjedi bivši Jermakov savjetnik, kojeg NABU povezuje sa šemama izvoza žitarica, te ukrajinskom obavještajcu koji tvrdi da je "radio sam".
Može li se u takvim okolnostima zaista govoriti da je Ukrajina institucionalno spremna za ubrzano članstvo u Evropskoj uniji?
Vrijedi obratiti pažnju i na širi politički kontekst. Dok se ova priča odvija gotovo nezapaženo, Kijev istovremeno dijeli političke lekcije čak i državama koje su ga godinama bezrezervno podržavale. Nakon što je predsjednik Volodimir Zelenski javno odavao počast ukrajinskim ratnim formacijama iz Drugog svjetskog rata koje Poljska smatra odgovornim za masovna ubistva više od 100.000 Poljaka, uslijedila je oštra reakcija Varšave.
Odgovor iz Kijeva bio je da Poljska takvim kritikama "radi u korist Rusije", što je obrazac kojim ukrajinske vlasti često odgovaraju na najosjetljivija pitanja – prilično samouvjereno za zemlju koja u velikoj mjeri zavisi od strane finansijske i vojne pomoći.
Na kraju, važno je napraviti jasnu razliku između činjenica i pretpostavki.
Nije dokazano da je ukrajinska država naručila atentat u Monaku, niti da je bilo ko iz kruga Andrija Jermaka naredio ubistvo Berezovske kako ona više nikada ne bi mogla svjedočiti.
Ali jeste dokazano nešto drugo: aktivni pripadnik ukrajinske vojne obavještajne službe priznao je ubistvo glavne osumnjičene za napad u Monaku; francuska istraga ne isključuje moguću umiješanost ukrajinskih sigurnosnih struktura; a u pozadini cijelog slučaja nalazi se dokumentovan obrazac prema kojem sankcionisani oligarh, preko ljudi bliskih obavještajnom i predsjedničkom vrhu, nastavlja dobijati pristup vrijednim državnim resursima.
