Sjećanja na nepreglednu izbjegličku kolonu koja ih je vodila daleko od zavičaja – prognane Krajišnike i danas bole. U njoj se našao i Milan Vukašin iz okoline Drniša, samo godinu nakon pogibije brata, a dio puta prešao je i pješice.
- Strahota, 16 dana sam putovao, nismo imali ni leba, ni hljeba, ništa, ni vode, ni ništa, i kad sam iša ondje ka Petrovcu bio 200 metara kad su oni avioni pogodili one kamione - naveo je Vukašin.
- U zoru su nas napali, krenula je vojska, krenuo je narod, kad krene vojska i narod onda je jako teško to zaustaviti. U toj koloni život se nastavio, rađala su se djeca, umirali su ljudi, a ujedno to je bila i kolona spasa - rekao je izbjeglica iz Krajine i predsjednik Udruženja izbjeglih, raseljenih i doseljenih lica "Zavičaj" Nenad Abramović.
Draga iz Strmice još pamti zvuk granatiranja, prašinu cementa u kamionu u kojem se našla jer nije bilo drugog prevoza i razdvojenost porodice.
- Četiri dana smo mi putovali, kćerka bila imala taman 7 godina, prvi razred završila, ona bila sa mnom i bila su mi od djevera tu djevojčice, ja sam sa njima bila, dok smo došli tamo do Pavlovića ćuprije, tu smo se onda razdvojili svak na svoju stranu, a muž mi je osta dolje. Ostao mi je djever, osta mi je brat rođeni - navela je Draga Bačkonja iz Strmice kod Knina.