U političkom ambijentu koji već godinama funkcioniše na ivici institucionalne stabilnosti, simboli nikada nisu samo simboli. Oni su poruke, testovi snage i često uvod u šire političke procese, piše novinska agencija Patria.
Ne tako davno, u jeku rasprava o presudi „Kovačević protiv BiH“, politika Dragana Čovića zaprijetila je „nemirima na jugu“. Nije to bila tek nepromišljena izjava, nego oblik političkog pritiska koji se u BiH prečesto pokazuje kao efikasan alat.
No, takve metode koriste isključivo protivnici države Bosne i Hercegovine, dok probosanske snage pribjegavau metodi kompromisa, ali skoro uvijek na štetu najbrojnijeg naroda.
Pa su tako nakon 'prijetnji nemirima na jugu' uslijedili politički dogovori, međunarodni pregovori i, na kraju, rješenja koja su se u značajnoj mjeri uklapala u poznatu HDZ-ovu matricu etnoteritorijalnog preuređenja države.
Čović i njegov politički krug iz tog su procesa izašli dodatno osnaženi, čvrsto pozicionirani u vlasti i sa jasnim osjećajem da se politički kapital u BiH ne gubi, on se samo preraspodjeljuje kroz krizne cikluse.
Sada se ponovo približava period političke dinamike koji se tradicionalno koristi za otvaranje „velikih pitanja“.
U tom kontekstu, sve češće se stiče dojam da međunarodni akteri, pod krinkom „očuvanja stabilnosti“, ulaze u procese koji dugoročno cementiraju postojeće etničke političke podjele, umjesto da ih prevazilaze.
Takva politika, već viđena u ranijim fazama evropskih presuda i pregovora, ostavlja prostor za nove unutrašnje tenzije.
No, politički pritisci danas ne dolaze samo kroz formalne pregovore. Oni se sve češće manifestuju kroz lokalne incidente i simboličke poteze koji podižu tenzije u javnosti.
Posljednji takav je zabilježen u Čapljini. Skinute su zastave BiH, a osim Demokratske fronte niko se nije oglasio. Posebno parafiram da Trojka šuti.
Prisjetit ćemo se i slučaja u Širokom Brijegu, gdje je djelovanje Sanina Muse i njegov javni performans predstavljen kao borba za vjerska prava, iako se odvijao u sredini koja je demografski gotovo potpuno homogena.
Prema zvaničnim podacima iz popisa 2013. godine, u tom gradu živi tek simboličan broj muslimana, što dodatno otvara pitanje stvarne svrhe i političkog konteksta takvih aktivnosti.
Kada se takvi događaji stave u širi regionalni okvir, lako se uklapaju u narative koji već postoje u političkom diskursu uključujući i one koji Bošnjake pokušavaju predstaviti kroz prizmu sigurnosnog problema, što se često reflektuje i u retorici Milorada Dodika o „radikalizaciji“.
Islamska zajednica je u ovom slučaju reagirala odmjereno i pozvala na smirivanje tenzija, čime je, barem institucionalno, spušten nivo potencijalne političke eskalacije.
Ali, nakon što se sve jače počela zagovarati neka relaksacija odnosa, na sceni su sve jači pritisci HDZ-a.
Oslikan je uUpravo u uklanjanju zastava Bosne i Hercegovine u Čapljini. Taj čin, bez obzira na to kako ga lokalni akteri pravdaju, u javnosti je doživljen kao snažna politička poruka.
U zemlji u kojoj je državna zastava već sama po sebi predmet političkih interpretacija, njeno skidanje ne može se posmatrati kao administrativni detalj, nego kao simbolički čin sa jasnim implikacijama.
U kombinaciji sa drugim incidentima, ovakvi potezi doprinose atmosferi u kojoj se država ne gradi kao zajednički prostor, nego se stalno iznova osporava njena vidljivost i prisutnost na terenu. Upravo tu se otvara prostor za političke aktere koji krize ne doživljavaju kao problem, nego kao instrument.
Zato se i predstojeći politički mjeseci ne smiju posmatrati kao rutinski ciklus pregovora i dočekivanja izbora. Oni su potencijalni okvir za novu fazu institucionalnog preispitivanja BiH, u kojoj će se, ponovo, odlučivati o tome ko definira pravila igre, a ko samo reagira na njih.
Ako se takvi procesi ponovo dočekaju nespremno, rezultat neće biti političko iznenađenje, nego ponavljanje dobro poznatog obrasca u kojem se odluke donose izvan zemlje, a posljedice ostaju unutar nje.
A to, u političkom smislu, nije previd. To je kontinuitet.
