KOŠARAC ŠIRI MRŽNJU: Stanogradnju u Istočnom Sarajevu povezao s ratom i 'bedemom RS'

Državni ministar Bosne i Hercegovine Staša Košarac šokirao je javnost objavom na društvenoj mreži X u kojoj je podržao inicijativu građana Istočnog Sarajeva za privremenu obustavu stanogradnje, uz obrazloženje da je potrebno „uvesti red“ i zaštititi demografsku sliku grada.

Košarac je poručio da se „mora voditi računa o očuvanju demografske slike, vrijednostima i načinu života stanovnika Istočnog Sarajeva“.

„Moramo čuvati naše Istočno Sarajevo, jer je naš grad bedem Srpske“, napisao je Košarac.

U nastavku objave svoju političku poruku povezao je s ratnim periodom i stradanjem sarajevskih Srba.

„U ovom gradu utočište i spas smo našli mi, sarajevski Srbi, jer smo u ratnom vihoru prognani iz Sarajeva“, naveo je Košarac, tvrdeći da su Srbi iz Sarajeva otišli jer „nismo željeli da živimo sa onima koji su nas ubijali, mučili, proganjali, hapsili iz samo jednog razloga – zato što smo Srbi i pravoslavni hrišćani“. 

Takve tvrdnje posebno su problematične kada dolaze od visokog državnog zvaničnika, naročito u vrijeme predizborne kampanje, kada bi politički predstavnici trebali biti posebno odgovorni prema javnom prostoru i međunacionalnim odnosima.

Košarčeva interpretacija ratnih događaja predstavlja pojednostavljivanje i prekrajanje složenog historijskog konteksta Sarajeva tokom rata u Bosni i Hercegovini. Sarajevo je od 1992. do 1996. godine bilo pod opsadom snaga Vojske RS-a, u jednoj od najdužih opsada grada u modernoj europskoj historiji. Stanovništvo Sarajeva, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, bilo je izloženo granatiranju, snajperskoj vatri, nestašici hrane, vode i drugih osnovnih potrepština. 

Tvrdnja da su sarajevski Srbi bili sistemski ubijani, proganjani i hapšeni isključivo zato što su bili Srbi i pravoslavci jednostavno nije tačna. Naprotiv, činjenice o opsadi Sarajeva pokazuju da su građani grada različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti dijelili istu ratnu sudbinu i bili izloženi napadima sa položaja oko grada.

Posebno je problematično ratno iskustvo Sarajeva svesti na sukob „Srba“ i „onih koji su ih ubijali“, jer su među civilnim žrtvama opsade bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, kao i ljudi koji se nisu izjašnjavali pripadnicima bilo koje vjerske ili nacionalne zajednice.

Upravo zato ovakve političke poruke mogu dodatno produbiti podjele koje su ostale nakon rata. Umjesto da se pitanje urbanističkog razvoja, stanogradnje, infrastrukture i demografskih kretanja razmatra kroz konkretne probleme i potrebe građana, ono se u Košarčevoj objavi povezuje s ratnom traumom, nacionalnim identitetom i porukom o Istočnom Sarajevu kao „bedemu Srpske“.

Pitanje stanogradnje u Istočnom Sarajevu, kao i u bilo kojem drugom gradu,  može i treba biti predmet javne rasprave. Građani imaju pravo tražiti plansku gradnju, bolju infrastrukturu, očuvanje prostora i odgovornu urbanističku politiku. Međutim, takva pitanja ne bi trebala biti povod za raspirivanje nacionalnih tenzija niti za predstavljanje jednog dijela stanovništva kao prijetnje drugom.

Posebno zabrinjava kada poruke koje potencijalno produbljuju podjele dolaze od visokih izabranih zvaničnika Bosne i Hercegovine. U društvu koje još uvijek nosi teške posljedice rata, politička odgovornost podrazumijeva pažljivo korištenje riječi, poštivanje historijskih činjenica i izbjegavanje retorike koja građane ponovo dijeli na „naše“ i „njihove“.

Košarčeva poruka zato nije samo stav o stanogradnji. Ona otvara mnogo ozbiljnije pitanje: koliko su političari u Bosni i Hercegovini spremni preuzeti odgovornost za javni govor i kakvu poruku svojim građanima šalju kada ratne traume koriste kao politički argument.

(Radiosarajevo)