KONAKOVIĆ U DIREKTNOM PRIJENOSU: Rat sa novinarima koji kao da je izašao ravno iz (amfi)teatra Sebije Izetbegović

Piše: MAJA RADEVIĆ

U januaru 2019. godine, generalna direktorica KCUS-a dr. Sebija Izetbegović organizovala je konferenciju za medije na kojoj je tadašnji menadžment predstavljao svoje poslovne rezultate. Press konferencija se održavala u velikom amfiteatru KCUS-a, gdje je brojne novinarske ekipe dočekala krajnje neobična „scenografija“: direktorica Izetbegović, njeni saradnici i brojni uposlenici Kliničkog centra zauzeli su mjesta u klupama amfiteatra, dok je prostor za novinare i snimatelje bio predviđen na mjestu sa kojeg se obično obraćaju govornici – na pozornici. U to vrijeme skoro da i nije bilo medija u Sarajevu koji nije krajnje kritički i negativno pisao o Sebiji Izetbegović i njenim potezima na čelu najveće bolnice u Federaciji, a ona kao da je izloživši novinare na pozornicu željela poručiti: sada ćete vidjeti šta znači kad se nađete na „meti“, pod reflektorima...

„Ovo je najtužnija press konferencija koju sam ikada vidjela“, komentarisala je poslije dvosatnog monologa u kojem se menadžment KCUS-a hvalio svojim uspjesima Edina Kamenica, novinarka Oslobođenja, nakon što su novinari konačno dobili priliku da postavljaju pitanja.

„A ko ste vi, za koga radite?“ – pitala ju je Sebija Izetbegović okružena svojim odanim saradnicima, navodno ne prepoznavši jednu od najuglednijih sarajevskih novinarki.  

VIDEO-OBRAČUN NA FACEBOOKU

Bio je to period u kojem je bivši premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković već napustio Stranku demokratske akcije i osnovao političku partiju Narod i pravda (NiP), koja je na izborima u oktobru 2018. godine ostvarila značajan uspjeh u KS osvojivši blizu 30.000 glasova. U većini istih onih medija koji su mjesecima svakodnevno „prozivali“ Sebiju Izetbegović što zbog stvarnih, što zbog izmišljenih afera na KCUS-u (ona to danas naziva „cipelarenjem“), Konaković je predstavljan kao mlada nada za svjetliju budućnost BiH, politički svjedok-pokajnik koji je nakon dugogodišnje odanosti SDA odlučio razotkriti sve korupcijske afere u toj stranci, nepozitam i kriminal pred kojim, kako je govorio, više nije mogao da šuti. Šest godina kasnije, sa pozicije ministra vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković ratuje sa novinarima i vlasnicima medija na gotovo isti način na koji je to radila Sebija Izetbegović.

„Možete se samo predstaviti?“, pitao je Konaković prošle sedmice na press konferenciji novinarku Dnevnog avaza koja mu je postavila pitanje o nezakonitim zapošljavanjima u Ministarstvu vanjskih poslova. Nakon što je čuo iz kojeg medija dolazi, Konaković je slavodobitno rekao: „E to, bravo!“, i zatim počeo kritikovati medije koji o njemu, navodno, pišu laži.

“Hoće li moj ili Avazov video imati više pregleda? Ugodan razgovor sa novinarom Avaza” – napisao je Konaković prije tri dana na društvenim mrežama u opisu snimka razgovora sa urednikom “Avaza” Evelinom Trakom, koji je vlastoručno napravio. 

„Vaš šef (Fahrudin Radončić, op.a.) mafija, ali on realno nema više čime da mafija“, rekao je između ostalog Konaković novinaru Traki, ležerno zaključivši da je Fahrudin Radončić „zlo“.

„Dnevni avaz“ jedna je od medijskih kuća koje u posljednje vrijeme baš i ne idu na ruku Konakoviću, a među medijima koji su se našli na ministrovoj „crnoj listi“ su i Istraga, Slobodna Bosna, Hayat... Svojim posljednjim Facebook vratolomijama i obračunima sa novinarima i vlasnicima medija ministar Konaković pokazao je potpuno odsustvo političke i javne odgovornosti. Poput mnogih drugih političara, Konaković želi stvoriti utisak da svaka kritika upućena njemu ima političku pozadinu, ali u nedostatku argumenata kojima bi to potkrijepio, on se služi onim što najbolje zna i što je usavršio tokom dugogodišnjeg političkog ubleharenja i ispraznih govora – verbalnom superiornošću nad svojim sagovornicima.

POLITIČKA (NE)ODGOVORNOST

Nije sporno to što Konaković pokušava da negira informacije ili navode koje o njemu objavljuju mediji, niti što tvrdi da su to sve same laži i izmišljotine. Njegovo je legitimno pravo da štiti svoju čast i ugled i u tome nema ničega diskutabilnog. Međutim, kada jedan visokopozicionirani političar u javnom prostoru tvrdi, recimo, da je urednik portala Istraga Avdo Avdić sa ljudima iz OSA-e dogovarao njegovo hapšenje na Palama, kada bivšeg novinara Klixa Senju Mahinića optuži da je „plaćenik režima“ i da upravlja botovima koji mu pišu gnusne i morbidne poruke na društvenim mrežama, ili kada bez ikakve dileme ispali da je Fahrudin Radončić mafijaš, onda bi u najmanju ruku bilo politički odgovorno i pristojno da ponudi nekakve dokaze za te svoje tvrdnje.  

Nekadašnji saveznici Sebija Izetbegović i Elmedin Konaković danas se nalaze na suprotnim stranama političkog spektra, ali ih i dalje povezuje isti prezir prema novinarima koji postavljaju neugodna pitanja i potreba za aplauzom njihovih simpatizera, koji će im naslijepo povjerovati svaku riječ i spremno osuditi „neprijateljske“ novinare-plaćenike. Od pozornice na kojoj je doktorica Izetbegović izložila medije do Facebook streamova u kojima ministar Konaković „intervjuiše“ novinare, suštinski se ništa nije promijenilo. U državi u kojoj političari i javni funkcioneri jako vole mikrofone i kamere, a bježe od novinarskih pitanja, mediji će i dalje biti glavni krivci za sve.