Piše: Dragan Bursać (CdM)
“Aleksandar Vučić je pao, a trojica njegovih najodanijih regionalnih političkih trabanata ostala su bez tutora, mecene i pokrovitelja. Andrija Mandić, Milan Knežević i Milorad Dodik sada liče na tri politička siročeta koja čekaju da im neko kaže šta da misle, koga da napadaju i kome da se poklone. A najveća nevolja tek dolazi: Studentska lista nema jednog gazdu pred čijim vratima mogu klečati. Za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru to bi mogla biti prva prilika nakon mnogo godina da makar malo prodišu.“
Tri politička siročeta i jedna velika beogradska sahrana
Prije svega, red je da izrazim najiskrenije političko saučešće Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Miloradu Dodiku povodom političke smrti njihovog zajedničkog pokrovitelja Aleksandra Vučića.
Znam, gospodo, teško je. Godinama ste imali jednog čovjeka kojem ste mogli otrčati po mišljenje, političku instrukciju, poneki savjet, malo medijske podrške i, što je najvažnije, potvrdu da ste veliki nacionalni radnici-pregaoci dok uredno obavljate poslove u korist beogradskog političkog centra.
A sad vam je taj čovjek izgubio izbore.
I to od studenata, majku mu!
Od mladih ljudi koji su se usudili pomisliti da država može funkcionisati bez jednog svemoćnog čovjeka i njegove stranačke posluge.
Zamislite samo tu tragediju za našu trojicu junaka, velmoža srpskog sveta. Toliko godina političkog staža, toliko kilometara prevaljenih do Beograda, toliko zaklinjanja u srpsko jedinstvo, toliko zajedničkih fotografija, mitinga, sabora i historijskih deklaracija, a onda vam neki studenti preko noći pokvare čitav politički život.
I šta sad?
Kome će Andrija Mandić po mišljenje? Kome će Milan Knežević po političku pamet? Kome će Milorad Dodik da se požali kad mu neko u Bosni i Hercegovini spomene Ustav, državu i zakone?
A kome ćemo se sad klanjati, braćo?
Jer, znate li šta je najveći problem ove trojice političkih siročadi?
Oni zapravo ne znaju ko će im biti novi gazda!
I tu počinje njihova prava muka od danas.
Vučić je bio jednostavan za upotrebu. Jedan čovjek, jedan telefon, jedna adresa, jedan politički centar i jedna volja koja se onda distribuirala po regionu, od Banje Luke do Podgorice.
Kad Vučić kaže da je ugroženo srpstvo, odmah se ugrozi srpstvo i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. Kad Vučić kaže da su neprijatelji svuda oko Srbije, naši regionalni nacionalni radnici već znaju šta im je činiti. Kad Beograd zakašlje, oni organizuju političku upalu pluća.
Ali Studentska lista ima jednu za njih krajnje neprijatnu osobinu.
Nema jednog neprikosnovenog vođu!
Pa sve i kad bi Mandić, Knežević i Dodik već sutra odlučili da se poklone novim vlastima, kome bi se, pobogu, poklonili?
Studentima? Plenumu? Nekakvom kolektivnom tijelu? Budućem premijeru kojeg još nisu ni upoznali, ni ime mu ne znaju?
Zamislite Dodika kako dolazi u Beograd i pita može li razgovarati s gazdom, a neko mu odgovara da mora sačekati sastanak i odluku više ljudi.
Pa taj bi se čovjek politički razbolio od same pomisli da o njegovoj sudbini odlučuje više od jednog čovjeka!
A još je nezgodnije što bi eventualni novi sagovornici mogli imati i vlastito mišljenje.
I što bi se mogli sjetiti ko je do posljednjeg trenutka podržavao Vučića, ko je napadao studente i ko je sve radio da njegov režim opstane.
Pa, gospodo, ko vam garantuje da će vas uopšte primiti?
Mandić i Knežević, dva čuvara tuđeg prijestola
Posebno je zanimljiva situacija u Crnoj Gori.
Andrija Mandić godinama je pokušavao spojiti dvije politički prilično nezgodne uloge: da bude jedan od najviših zvaničnika nezavisne Crne Gore i istovremeno čovjek čija se politička orijentacija neprestano određuje prema Beogradu.
Milan Knežević bio je još otvoreniji, glasniji i spremniji da Vučićeve političke bitke vodi kao vlastite.
I sada je taj Beograd, u kojem su tražili političku legitimaciju, glasao protiv njihovog omiljenog političkog modela.
Kakva ironija!
Godinama su crnogorskoj javnosti objašnjavali koliko je važno famozno srpsko jedinstvo, koliko je sudbina srpskog naroda neraskidivo vezana za Vučićevu Srbiju i koliko je svaki otklon od te politike gotovo nacionalna izdaja.
A onda su sami građani Srbije odlučili da im je dosta Vučića.
I šta će sada naši crnogorski zaštitnici srpstva? Hoće li građanima Srbije objašnjavati da su pogrešno glasali? Hoće li proglasiti studente neprijateljima srpskog naroda? Ili će se, kao iskusni politički preživljavači, početi prisjećati kako su oduvijek bili za demokratiju, institucije i evropske vrijednosti?
Mogu već zamisliti taj veličanstveni proces političkog presvlačenja, uz prigodne izjave o poštovanju demokratske volje građana Srbije.
