Poznata književnica Vedrana Rudan već više od godinu i po dana bije bitku sa rijetkim oblikom kancera žučnih kanalića. Bolest je nije omekšala, njeno pero i dalje je oštro, a kolumna povodom 8. marta, opet je napravila buru.
Vedrana Rudan osvrnula se na položaj žena u društvu, kolumnu je počela time da se o ženama na ovaj dan piše kao o jadnicama i žrtvama, a onda se osvrnula na međusobno osuđivanje između samih žena.
Kolumnu prenosimo u cjelosti:
“Oplodili su ih pa ostavili. Ne plaćaju alimentacije. Trče za njima sa isukanim noževima dok se ne dočepaju njihovih tankih vratova. Ostalo su krvavi detalji po portalima.
Žene jadnice, paćenice, žrtvice. U posljednje su se vrijeme trgnule.
Krenule su iz svojih dnevnih boravaka dijeliti savjete kako preživjeti razvod i život sa dvoje djece, a ne zanemariti fasadu koja će ti pomoći da se zajebeš opet.
Da, Dan žena je dan kuknjave nad sudbinom žena ma gdje živjele. Sve smo nevine žrtve, retardirane sirotice kojima pomoći ima, a i nema.
Kad pogledamo statistike i broj pobijenih nevinih bića ne možemo a da se ne upitamo, o čemu se ovdje radi.
Odgovor je jednostavan. Oni nose rukavice četiri broja veće a mi smo toliko dobre i slijepe da ne vidimo svoga ubicu ni na sopstvenoj sahrani iako se s ružom u ruci u prvom redu davi u suzama.
Kužite? Anđeo i vrag. Je li uvijek baš tako?
Statistike, gospođo Rudan, brojke pratite.
Postoji li svaki odgovor u brojkama? Sve smo mi žene svetice, budući leševi, anđeli u farmerkama od Zare?
Ne bih pisala ovaj tekst da nisam naletjela na priču o princezi Kejt.
Ovih je dana bila na druženju s nekom indijskom ekipom. Organizator ju je pozvao da zapleše s njima.
Žena je skinula cipele, zaplesala i digla ženski, zmijski svijet na noge.
Njegovane gospođe bile su zgrožene izgledom princezinih stopala.
“Zapuštena”, “neuredna”, “gadna”, “da ja imam takva stopala…”
Jedva da je zamislivo koliko međuženske mržnje na minijaturnom prostoru može smjestiti horda bezdušnih ženetina.
Ni jedna od prokletih babetina nije jadnoj Kejt “oprostila” ni rak ni jezive hemoterapije koje te uživo žderu.
I dok patiš u najstrašnijim mukama moraš misliti na hejtere i pedikire.
Proklete bezdušne gadure kukaju nad ženskom sudbom kletom samo kad se mogu fotografisati i spominjati brojke.
Zlobne ste do pakla pa ćete reći da ovako pišem jer sam zla i prolazim kroz isto iskustvo.
J**e mi se odavno što mislite. Žao mi je što se hraniš tuđom nesrećom umjesto da skreneš misli na neki dobar pisoar.
Srećan Osmi mart vam želim. Ne kaže se mart nego ožujak.
Babe, babe, babe j***ne”.