Prva dužnost svake vlade, govorili su bezbrojni lideri tokom proteklih decenija, jeste zaštititi svoje stanovništvo. Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. očigledno nisu uspjele u tome. Obavještajni podaci su postojali, ali, tragično, niko nije na vrijeme povezao sve dijelove slagalice.
Napadi 11. septembra, koji su postali poznati kao 9/11, zajedno s odgovorom na njih, obilježili su čitavu generaciju vanjske, sigurnosne i obavještajne politike tokom prve dvije decenije ovog stoljeća.
Dana 11. septembra 2001. godine, dok su samoubilački piloti Al-Kaide otetim avionima udarali u Svjetski trgovinski centar, upravo sam završavao angažman u našem dopisništvu za Bliski istok. Dok me palestinski taksista vozio kroz borovima obrasla brda zapadno od Jerusalema prema aerodromu Ben Gurion u Tel Avivu, iznenada je pojačao radio u automobilu, piše Frank Gardner, dopisnik BBC-a.
„Nešto veliko dogodilo se u Americi“, rekao je.
Nije pretjerivao. Tog dana poginulo je 2.977 ljudi.
Napadi nisu došli niotkuda. CIA je godinama prije 2001. znala za mrežu Al-Kaide i njenog saudijskog vođu u egzilu Osamu bin Ladena. Imala je čak i posebnu radnu grupu zaduženu za njegov pronalazak.
Devet dana nakon napada 11. septembra tadašnji američki predsjednik George W. Bush proglasio je „Rat protiv terorizma“.
U narednih 25 godina zabilježeni su brojni obavještajni uspjesi, ali i neuspjesi s obje strane Atlantika. Među uspjesima su zavjere koje su osujećene te osumnjičeni koji su uhapšeni, izvedeni pred sud, osuđeni i zatvoreni.
Ali šta je sa širom slikom? Kako su se prikupljanje obavještajnih podataka, borba protiv terorizma i strateško planiranje promijenili tokom 25 godina od najtežeg terorističkog napada u historiji SAD-a?
Kolosalni obavještajni propust
Niko ne može osporiti da je 11. septembar predstavljao kolosalan obavještajni neuspjeh ili, preciznije, neuspjeh imaginacije unutar američke obavještajne zajednice. U to vrijeme i CIA i FBI raspolagali su informacijama koje su, da su bile pravilno podijeljene, mogle spriječiti ono što se dogodilo.
Izvještaj Komisije za 11. septembar, koji je uslijedio nakon napada, za propuste je okrivio „nedostatke imaginacije, politike, sposobnosti i upravljanja“ američke vlade. CIA i FBI, zaključeno je u izvještaju, nisu pravilno procijenili obavještajne podatke niti međusobno razmjenjivali informacije, a nisu poduzeli ni dovoljno koraka kako bi osujetili zavjeru.
Ova najosnovnija lekcija od tada je uglavnom – iako ne u potpunosti – naučena, a razmjena informacija između zapadnih obavještajnih službi neuporedivo je bolja nego 2001. godine. Stara rivalstva između, primjerice, MI5 i policijskih protuterorističkih jedinica nestala su, prvo uspostavljanjem regionalnih „centara za objedinjavanje informacija“ širom Velike Britanije, a nedavno i osnivanjem visokosigurnosnog Centra za protuterorističke operacije u Londonu. Tamo se obavještajni službenici MI5 mogu naći doslovno pored policajaca čiji je zadatak poduzeti konkretne mjere kako bi zaustavili terorističku zavjeru. Isto tako, pored njih može sjediti američki federalni agent iz FBI-ja ili stručnjak za jezike upućen iz GCHQ-a.
Od 11. septembra provedena je i temeljita reorganizacija američkih obavještajnih službi, uključujući uspostavljanje Nacionalnog protuterorističkog centra nedaleko od Washingtona i funkcije direktora Nacionalne obavještajne službe, čiji je zadatak osigurati da se informacije dijele tamo gdje je potrebno između 18 zasebnih američkih obavještajnih agencija. Odnos između CIA-e i njenog britanskog pandana, Tajne obavještajne službe, poznatije kao MI6, možda je najbliži takav odnos na svijetu. Dodatno ga učvršćuje savez Five Eyes, kroz koji obavještajne podatke razmjenjuju SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland.
Ipak, katastrofalni propusti u obavještajnom radu, procjenama i strateškom planiranju nastavili su se događati i nakon udara aviona u tornjeve blizance. Uoči invazije na Irak 2003. godine, predvođene SAD-om, MI6 je nepromišljeno dopustio politizaciju svojih obavještajnih podataka, što je dovelo do najvećeg udara na ugled te službe još od vremena izdaje dvostrukog agenta Kima Philbyja i drugih sovjetskih krtica tokom 1950-ih i 1960-ih godina.
Pod ogromnim političkim pritiskom iz Washingtona da se pronađu dokazi da Irak, pod predsjednikom Saddamom Husseinom, još posjeduje „oružje za masovno uništenje“ (WMD), MI6 je vladi premijera Tonyja Blaira dostavio obavještajne podatke za koje se kasnije pokazalo da su bili pogrešni. Irak je u prošlosti zaista imao oružje za masovno uništenje, ali je ono u potpunosti uništeno nakon Zaljevskog rata 1991. godine.
Nakon invazije na Irak 2003. godine, MI6 je potpuno izmijenio način na koji procjenjuje sirove obavještajne podatke, poznate kao CX, koje dobija od agenata na terenu. Danas postoji jasna podjela između operativaca koji vode agente – čiji je posao prikupljati informacije od izvora na mjestima poput Irana i Sjeverne Koreje ili unutar zabranjenih terorističkih grupa poput Al-Kaide – i tima za izvještavanje, čiji je zadatak provjeravati i preispitivati te informacije, često ih vraćajući uz zahtjev za dodatnim dokazima.
„Rat u Iraku 2003. bio je zasnovan na duboko pogrešnim obavještajnim podacima“, kaže general Sir Richard Shirreff, koji je služio u Iraku kao komandant divizije.
„Jesmo li iz toga nešto naučili? Ne, mislim da smo loši u učenju... Meni je kao komandantu bilo potpuno očigledno da idemo prema strateškom neuspjehu.“
Nakon invazije na Irak ponovo je pokrenuta istraga, koja je rezultirala Butlerovim izvještajem. U njemu je zaključeno da su britanski obavještajni podaci o navodnom iračkom programu oružja za masovno uništenje „bili ozbiljno manjkavi i u velikoj mjeri zavisili od neprovjerenih izvora“.
Sigurnosna služba MI5 također je imala vlastite propuste, uz brojne nesumnjive uspjehe u osujećivanju terorističkih zavjera.
„Nakon 11. septembra“, kaže lord Jonathan Evans, koji je vodio MI5 od 2007. do 2013. godine, „procjena je bila da daleko najveću sigurnosnu prijetnju Velikoj Britaniji predstavlja teroristička prijetnja Al-Kaide i s njom povezanih pojedinaca i grupa.“
Ali s bazom podataka koja je tada sadržavala više od 20.000 „osoba od interesa“ i velikim brojem istraga koje su se istovremeno vodile, MI5 se suočavao – a suočava se i danas – sa svakodnevnim izazovom odlučivanja kojim tragovima dati prioritet. Nije uvijek donosio ispravne odluke.
Godine 2005. nije uspio spriječiti samoubilačke bombaške napade 7. jula u Londonu, u kojima su poginule 52 osobe. Sigurnosna služba znala je za Mohammeda Sidiquea Khana, čovjeka za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio vođa grupe, ali nije znala šta namjerava učiniti. Bombaški napad u Manchester Areni 2017. godine bio je još jedan noviji propust.
