Plijesan je u svijetu sira izuzetno važna. Proizvođači koriste plemenite vrste poput Penicillium roqueforti kako bi plavi sirevi dobili svoj prepoznatljiv ukus, dok Penicillium camemberti stvara meku bijelu koru na sirevima poput brija i kamambera.
Međutim, plijesan koja se pojavi sedmicama kasnije, nakon što je sir predugo stajao u frižideru, sasvim je druga stvar. Spore plijesni nalaze se svuda u vazduhu i na površinama, pa nije neuobičajeno da s vremenom završe na siru. Razumijevanje razlike između poželjne i nepoželjne plijesni može spriječiti nepotrebno bacanje hrane, ali i moguće bolesti, prenosi Index.hr.
Glavna razlika između tvrdih i mekih sireva, kada je riječ o bezbjednosti hrane, jeste udio vlage. Tvrdi sirevi sadrže znatno manje vlage, što ih čini nepovoljnim okruženjem za razvoj mikroorganizama. S druge strane, meki sirevi imaju veći udio vlage, zbog čega se u njima neželjene plijesni i bakterije lakše i brže šire.
Razlika u vlažnosti može biti drastična. Čedar mora sadržavati manje od 39 odsto vlage, dok meki sirevi poput brija obično sadrže između 50 i 75 odsto vlage. Taj visoki udio zaslužan je za njihovu kremastu teksturu, ali ujedno znači da imaju kraći rok trajanja.