Književni prikaz: Pjesnička lađa Andrije Radulovića

Već u uvodnom dijelu knjige Duško Novaković ističe da je ovaj pjesnik decenijama prisutan, takoreći nezaobilazan učesnik u modernoj poeziji, čija poetika jeste i nova objektivizacija svijeta.

Naime, knjiga poezije "Noje je negdje tu" donosi duboku antropološku i metafizičku kritiku savremenog svijeta kroz prizmu opšteg potopa i duhovne krize.

Centralna figura Noje u Radulovićevoj knjizi nije samo biblijski refleks, već aktivni poetski simbol. Pjesnik sagledava modernu civilizaciju kao prostor koji je izgubio etički i duhovni orijentir, čime se iznova priziva kataklizma.

Naslov sugeriše da spasenje postoji, ali da je ono pritajeno i traži duhovni napor pojedinca. Potop o kome Radulović piše nije vodena stihija, već kriza smisla, otuđenje i zaborav temeljnih vrijednosti. Pjesnik postaje moderna zamjena za Noja, pokušavajući da u svoju "barku" (zbirku pjesama) spase ono najvrednije od ljudske kulture i jezika. Knjiga dokazuje da istinska iskustva ostaju neiskaziva izvan granica uobičajenog govora, te da poezija jedina prodire s druge strane logosa.

Odnos između tradicije i modernosti u zbirci "Noje je negdje tu" predstavlja glavnu pokretačku osovinu poetike Andrije Radulovića. Umjesto da ove dvije kategorije suprotstavi kao isključive, pjesnik ih stavlja u neprekidan, plodan dijalog. Tradicija u ovoj knjizi služi kao vrednosno sidro, dok je modernost definisana kao prostor aktuelne krize koju treba prevladati. Likovi poput Noja, Antigone ili motivi Mikene i Troje uvode se kao svevremeni obrasci ljudskog stradanja i uzdizanja. Tradicija nudi zaboravljene vrijednosti - vjeru, hrabrost, žrtvu i duhovno zajedništvo. Ona je temelj koji sprečava konačni pad čovječanstva u ništavilo. Radulović moderno doba vidi kao prelomni trenutak, u kome savremena tehnologija i način života udaljavaju čovjeka od njegove sopstvene prirode. Moderni svijet pati od amnezije, gdje su velike ideje prošlog vremena zamijenjene banalnošću svakodnevice.

Ključ ove zbirke leži u pjesničkom zaokretu, fenomenu kojim Radulović naglo prelazi iz jedne dimenzije u drugu. Pjesma može početi mirnom, antičkom ili mitskom slikom, a zatim se jednim stihom surovo prizemljiti u prepoznatljivu, ogoljenu savremenu stvarnost.

Samoća u naslovnoj metafori sugeriše da je svako od nas zapravo zatvoren u sopstvenoj, zabačenoj barci. Pronaći Noja znači savladati unutrašnju otuđenost i prepoznati iskru smisla u svijetu bez empatije.

Andrija Radulović pjesmom pokazuje da je savremeni čovjek otuđen zato što je zaboravio da osluškuje tišinu iz koje nastaju prave vrijednosti. Oslonac na čistu, esencijalnu riječ spasava kulturno pamćenje od konačnog potopa u banalnost modernog svijeta. Umjesto zaključka navodimo pjesmu iz ove knjige, koja po riječima recenzenta Pera Zupca ima antologijsku vrijednost:

IME

Onaj po kome sam dobio ime

Drži okidač u rukama

I pleše sa sjenkama

Nad vodama

Tamnim i dubokim

Ja se nosim nekako

Sa sudbinom

Virovima i oknima

Naivno vjerujući

Da je spas

U poeziji